Sofija u toku 15 sati prinudnog porođaja nije vidjela ni jednog doktora i nije se porađala u porođajnoj sali već bolničkoj sobi, u kojoj je provela i dva dana nakon porođaja. U petom mjesecu trudnoće, ona je saznala da njena beba ima deformitete zbog kojih joj je sugerisano da prekine trudnoću. Znala je da je očekuje težak i bolan period, ali nije mogla da pretpostavi da će se porađati u bolničkoj sobi umjesto u porođajnoj sali, kao i da će doktora vidjeti tek nakon 15 sati jer je morala da prođe i kroz proceduru revizije materice.

U toku porođaja nije mogla ni da dobije epiduralnu analgeziju, a ni njenom partneru
nije bilo dozvoljeno da bude sa njom. Kasnije je saznala da je na sve to imala pravo. Kao svijetlu tačku pamti babicu, koja je bila sve vrijeme sa njom, kao i podršku psihologa koji joj je bio na raspolaganju naredna dva dana nakon porođaja.

“Ta trudnoća je bila plod jedne ljubavi. Analize i prenatalni test su pokazali da čekamo krajem oktobra zdravog dječaka. U petom mjesecu, na redovnoj kontroli, doktor je primijetio povećanje moždane komore i upućeni smo na magnet fetusa koji se radi u Beogradu. U danu nam se svijet srušio, sva naša očekivanja, maštanja, sreću i radost su prekinule potvrde magneta da je stanje alarmantno – beba je imala teške malforacije i da je najbolje prekinuti trudnoću”, sjeća se Sofija tih trenutaka.

Kaže da je to bio ogroman udarac za cijelu porodicu.

“Već je bilo previše teško emotivno i psihički. Ja sam svih tih dana osjećala njegove pokrete u stomaku i jedan dio mene nije mogao da ga se odrekne, pa ni danas”, kaže Sofija.

Tim ljekara se jednoglasno složio za prekid trudnoće i primljenaje već sljedeće jutro na Odeljenju patologije trudnoće. Bila je sama u sobi.

“Sama, jer sam tako zahtijevala, plašila sam se da ću dijeliti sobu sa nekom trudnicom koja je tamo na održavanju trudnoće, a srećom je bilo slobodnih soba. Doktor koji mi je vodio trudnoću, me je upozorio šta slijedi. Piju se tablete za izazivanje porođaja, koji može krenuti od jedne, a nekada je potrebno više. Rekao je da će biti uz mene i da ćemo biti u porođajnoj sali uz malo epidurala kako bi sve to lakše i bezbolnije prošlo”, sjeća se Sofija.

Tog jutra, kada je krenula sa tabletama, suočila se sa nečim o čemu nije bila obaviještena, niti za to pripremljena.

“Medicinska sestra mi je sasvim hladno kazala da će se sve to završiti na krevetu na kojem ležim i da ne smijem ništa da popijem protiv bolova. Da jedem što manje da ne bih opteretila crijeva, i da će sve biti u redu… Na pitanje hoće li biti doktor uz mene, receno mi je da nema potrebe, to se tako obavlja vrlo često u sobama”.

Poslije 13 sati tuge, bijesa, umora i nesnosnih bolova, kaže da je medicinska sestra, na njen poziv, dotrčala kao majka i pomogla joj da na bolničkom krevetu rodi dječaka.

“Nije bila porođajna sala, nije bio doktor, nije bio anesteziolog, niko… Samo jedna žena velikog srca i jedna žena slomljenog srca. Uprkos njenom trudu, na kraju ipak nijesam izbjegla reviziju materice”, priča Sofija.

Sjeća se da se probudila u sobi, opet na onom istom krevetu.

“Probudila sam se na onom istom krevetu, koji je, a kada ne znam, uspjela sestra da sredi…Na onom istom krevetu gdje je izašao dio mene i zamotan u čaršaf poslat na obdukciju”.

Sofija se nada da će ova zastarjela metoda porođaja u sobama, bez prisustva ljekara, biti konačno prošlost. Smatra da žene koje se nađu u ovakvoj sittuaciji, moraju to proći na što bezbolniji način, uz adekvatan pristup ljekara, podršku i posvećenost.

“Lako je roditi terminsku zdravu bebu i biti čašćen poslieje toga… Ta žena će sa balonima izaći kroz dva dana i sa osmijehom na licu. One koje prođu kao ja, neće, plakaće i vrištaće ispred bolnice, kada vide pored sebe u prolazu balone plave boje i nosiljke sa novorođenčetom. Možda više neće željeti da ostaju u drugom stanju, možda se zatvore u sebe i budu u depresivnom stanju, možda više nijesu sposobne za rad, možda nemaju podršku supruga i prijatelja… Možda će bježati od poznanika da ne bi pričale o svemu što se desilo. Možda neće odgovarati na pozive i poruke. Zar nije već dovoljno teško”, pita se Sofija, apelujući na sve da se ovakva praksa izvođenja prinudnih porođaja konačno promijeni.

Svoje iskustvo Sofija je podijelila kao gošća podkasta Roditeljski leksikon: