Moć i nemoć zvocanja

Ilustracija: Srđan Pečeničić

PIŠE: Zoran Milivojević, psihoterapeut

Iako se zvocanje uglavnom pripisuje ženama, ono nije isključivo ženska osobina, jer postoje i muškarci koji i te kako umiju da zvocaju. Ipak, uzećemo za primjer situaciju u kojoj žena zvoca mužu oko neke male stvari koja treba da se uradi u kući, a koja je „muški posao”. Tipično je da žena, smatrajući da je njen suprug dužan da uradi „muški posao”, obavijesti muža da je primijetila kako bi nešto trebalo popraviti. Muž to prima k znanju, ali se ne pokreće to da uradi. Žena polazi od pretpostavke da trenutno nije raspoložen to da uradi, tako da ga ostavlja na miru. Dani prolaze, a muž nikako da nađe „raspoloženje” za datu popravku, ništa ne čini. Tada žena zaključi da je muž zaboravio, pa ga još jednom podsjeća šta treba da se uradi. U opisanom razvoju događaja još nema zvocanja, ali se priprema scena za njega.

Kako je prošlo još nekoliko dana ili sedmica, a muž nije obavio posao, žena njegovu pasivnost počinje da doživljava lično, tumačeći da njemu nije važno ono što je ona od njega tražila ili što ga je zamolila. Zapravo je uvrijeđena jer se osjeća nepoštovanom. Smatra da nije u redu da se ona osjeća loše, a da muž uživa ili da mu je svejedno. I zato počinje sa zvocanjem, ljutito ga podsjećajući kada mu je rekla prvi put, koliko vremena je prošlo od toga i slično. Ako se on ni tada ne pokrene na akciju, ona ponavlja zvocanje u različitim vremenima, sve dok on konačno ne uradi to što je trebalo ili dok ona ne pozove majstora da uradi ono što muž, iako je najavio da će da uradi, nije uradio.

Od „bockanja” do svađe

Zvocanje je pokušaj da se druga osoba natjera da promijeni ponašanje. Suština je u tome da onaj koji zvoca pokušava da kod drugog izazove osjećanje neprijatnosti, po mogućnosti osjećanje krivice, kako bi se ovaj pokrenuo na akciju. Pasivna osoba zvocanje doživljava kao gnjavažu, dosađivanje i uznemiravanje.

Zvocanje možemo smatrati benignim bockanjem druge osobe kojim se podstiče da uradi ono što treba, sve dok u njemu nije izraženo nepoštovanje pasivne osobe. Međutim, kada osoba koja zvoca počne s omalovažavanjem, etiketiranjem, označavanjem drugog kao neodgovornog, nesposobnog, lijenog i slično, tada to više nije zahtjev za promjenom ponašanja, nego je napad na ličnost, to jest diskvalifikacija druge osobe. Na ovako izražen prezir, koji je negacija ljubavnog, pa i prijateljskog odnosa, drugi se može odazvati sličnim ponašanjem, tako da početno zvocanje može prerasti u veliku svađu.

Korijene zvocanja nalazimo u djetinjstvu, u odnosu roditelja i djeteta. Svaki put kada roditelj treba da mnogo puta ponovi djetetu šta ono treba da uradi, to dobija formu zvocanja. Roditelj koji mora da ponovi djetetu desetak puta neki zahtjev, zapravo mu zvoca, i tako se između njih stvara komunikacijski obrazac prema kojem dijete očekuje da mu se neka stvar ponovi mnogo puta, da bi se pokrenulo i uradilo ono što se od njega zahtijeva. Na ovaj način se dijete uči neodgovornosti, to jest odbijanju da odgovori na zahtjev roditelja.

Dvije opomene su dovoljne

Koliko puta treba ponoviti zahtjev djetetu da uradi ono što treba da uradi, a prema čemu ima otpor? Očekivanje da dijete odmah učini ono što roditelj očekuje, po sistemu „Ja okom, ti skokom”, uglavnom je pretjerano. Na taj način se uglavnom ponašaju prestrašena djeca koja od roditelja očekuju brzu kaznu. Većina stručnjaka se slaže da su dvije opomene sasvim dovoljne. Nakon druge opomene roditelj treba da priđe djetetu, da ga uhvati za ruku i da ga „pokrene” da učini ono što treba da uradi. Tako sprečava ciklus zvocanja i odugovlačenja, a dijete uči da zadatak obavi u razumnom roku.

Nekada i dijete koristi zvocanje kako bi „natjeralo” roditelja da popusti: kad mu je odbijena neka želja navaljuje na roditelja i beskonačno puta ga moli u stilu „Mamice, mogu li, mogu li, mogu li…”. Roditelj koji popusti djetetu koje se ovako ponaša kratkoročno se oslobodio djetetovog „pritiska”, ali je istovremeno potkrijepio dijete da i idući put primijeni svoju uspješnu strategiju dosađivanja.

Roditeljsko zvocanje tinejdžeri doživljavaju kao „smaranje” i obično jasno izražavaju svoj protest protiv njega. Umjesto da se roditelj „bori” s tinejdžerom oko svake male stvari koju bi ovaj trebalo da učini, najbolje je napraviti „ugovor s tinejdžerom” u kojem se jasno definišu dužnosti, odgovornosti i privilegije, kao i sankcije, kako bi tinejdžer prihvatio svoju odgovornost.

Izvor: Politika.rs

Leave a Reply