Ana se porodila prije dva mjeseca, a bebu još nije ni vidjela izbliza ni dodirnula

Ilustracija

Kada dobijete dijete najviše od svega na svijetu želite da ga uzmete u naručje, ali tu privilegiju nažalost nemaju svi roditelji, među kojima su Ana i njen suprug koji su prije dva mjeseca postali roditelji prijevremeno rođene bebe koju nikada nijesu vidjeli izbliza ni dotakli.

Ana se porodila u Kotoru prije skoro dva mjeseca u 7. mjesecu trudnoće, 79 dana prije predviđenog termina. Zbog situacije sa koronavirusom posjete bolnicama nisu dozvoljene pa ovi mali borci nemaju i onako rijetku priliku da budu blizu svojih roditelja dok su inkubatoru.

“To mi je užasno teško palo jer bebu nisam vidjela ni kada se rodila. Razumijući tu tešku situaciju za nas roditelje, osoblje neonatologije na kojoj je beba smještena nam je na molbu izlazilo u susret i pravilo fotografije kako bi je makar na taj način vidjeli”, priča Ana za portal Roditelji.me.

Ova snažna majka i pored razdvojenosti pokušava da uspostavi laktaciju, redovnim izmlazanjem mlijeka ali ga ne može davati svom djetetu jer se prihvata samo ono koje se izmlaza direktno u bolnici u njihove sterilne posude.

Ana i njen suprug žive u Budvi, a beba je na neonatološkom odjeljenju Instituta za bolesti djece Kliničkog centra Crne Gore. Veći dio sedmice su u Podgorici kako bi dolazili do bolnice i makar kroz prozor dobijali direktne informacije od ljekara o stanju njihovog djeteta.

Razdvojenost im, kako kažu, užasno teško pada.

“Takva situacija prouzrokuje hroničan stres i psihički vrlo opterećuje. Ali uprkos svom stresu, kada beba napreduje i dobijete pozitivne vijesti od doktora, to daje snagu da se progura taj težak period razdvojenosti i stvara nadu i optimizam da će se ipak sve dobro završiti i da ćete svoju bebu uskoro držati u naručju”, navodi Ana.

Porodila se u Opštoj bolnici Kotoru, u koju je stigla sa prijevremenim kontrakcijama. Nakon što je doktorka ustanovila da se porođaj ne može zaustaviti pošto je bila dosta otvorena, odmah su joj dali “injekciju za sazrijevanje bebinih pluća”.

“Znalo se da će porođaj uslijediti veoma brzo i svo neophodno osoblje je bilo u porođajnoj sali kada je krenuo”, priča Ana koja se porodila nakon svega par napona.

N tada nije vidjela bebu jer je odmah nakon porođaja morala da bude zbrinuta na odgovarajući način i smještena u inkubator sa respiratorom kako bi se šanse da preživi povećale. Ana se tješila time što je čula plač bebe čim se rodila, a razumjela je da je u takvim situacijama najbitnije da se beba što brže moguće zbrine.

Ana je ostala u kotorskoj Opštoj bolnici, a bebu su hitnim vozilom prebacili na odjeljenje Neonatologije u Podgorici.

Ona i njen suprug dobijali su sve neophodne informacije o tome kakva je podrška bebi potrebna ali su ljekari bili veoma oprezni što se tiče prognoza ishoda.

“Praktično ga ne saopštavaju dok nisu sigurni kakav će biti. Tako da nam ništa drugo nije preostalo nego da se nadamo da će beba dobro reagovati na tretmane i da će doći taj momenat kada će doktori moći da nas obraduju pozitivnim vijestima”, kaže Ana.

Njihovo generalno iskustvo sa zdravstvenim sistemom je vrlo pozitivno. Medicinsko osoblje u Kotoru je, kako dodaje  vrlo ažurno reagovalo čim se beba rodila. Prema njenim riječima, odjeljenje neonatologije dječije bolnice u Podgorici je jako dobro i savremeno opremljeno i je osoblje je veoma stručno i posvećeno.

“Beskrajno smo zahvalni osoblju Kotorske bolnice i odjeljenu Neonatologije u Podgorici koje je vrlo ažurno i profesionalno pružilo medicinsku njegu i time omogućilo da beba preživi i da se razvija ša što manje mogućih posledica”, dodaje ona.

Jedina primjedba koju ima odnosi se na psihološku podršku, jer je nema. Ana podsjeća da se prijevremeni porođaji dešavaju neplanski, iznenada, prouzrokuju paniku, veliki stres i strahove kod roditalja, a pogotovo majki.

Ona je bila van sebe i prije i poslije porođaja, a osjetila je stres kakav joj se nikada u životu nije dogodio.

Razumije da doktori i sestre imaju pune ruke posla ali bi joj veoma značajno bilo da je prije porođaja neko bio tu da joj uputi neku smirujuću i ohrabrujuću riječ kako bi psihički lakše podnijela situaciju.

“Ni nakon porođaja, kada su stres i strahovi još prisutni jer ne znate šta će biti sa bebom, prije svega hoće li preživjeti, osjećate potrebu da porazgovarate sa nekim o cjelokupnoj situaciji, sa nekim ko će vas na miru saslušati, biti saosjećajan i uzeti u obzir vase emotivno i osjetljivo stanje”, pojašnjava Ana.

Sigurna je da bi neka služba psihološke podrške u bolnicama značila svim roditeljima u takvim situacijama.

Ne može da procijeni da li imaju “dovoljno” informacija koje su važne roditeljima prijevremeno rođenih beba jer pored ljekara i detalja u knjigama i na internetu, smatra da bi im značajna bila iskustva drugih parova koji su se našli u sličnoj situaciji.

Leave a Reply