Prvacima se mora obezbijediti neposredno sticanje iskustava u učionici

Foto: Ilustracija

Vještine koje djeca treba da usvoje u prvom razredu ne mogu se usvojiti bez aktivnog učešća škole i učitelja, zbog čega se za njih mora naći kvalitetno rješenje i obezbijediti neposredno sticanje iskustava u učionici, psihološkinja Lidija Mirković.

U prvom razredu djeca treba da nauče da sjede 30 – 45 minuta, da samostalno obavljaju svoje zadatke, ne razgovaraju sa drugom ili drugaricom dok priča učiteljica, spakuju svoj pribor za čas i poslije časa, druže se na odmoru, djele užinu i još mnogo toga.

“Ukratko, treba da upoznaju jednu novu sredinu, njena pravila i zahtjeve i da uz što manje pažnje odraslih postignu postavljene edukativne ciljeve. Druženje sa vršnjacima dobija novo značenje, prelazi u novi socijalni nivo. Komunikacija postaje drugačija. Uz užinu dijele se i male tajne”, navodi Mirković.

Jasno je, kaže psihološkinja, da se ove vještine ne mogu usvojiti bez aktivnog učešća škole i učitelja.

“Uz uvažavanje ove situacije u kojoj se nalazimo za ovu populaciju se mora naći kvalitetno rješenje i obezbjediti neposredno sticanje iskustava u učionici. Oni imaju pravo na svoj početak”, smatra Mirković.

Odlazak u vrtić i školu, prema mišljanju psihologa, nije samo navika već i potreba u odgovarajućem uzrastu.

“Djeca vrtića su do septembra već pet mjeseci bez predškolskih ustanova. Njihova spremnost za polazak je već ugrožena i sam početak svakako će biti jedna velika adaptacija kakvu do sada nijesmo imali. Svake godine adaptacija je u septembru ozbiljan posao vaspitača, medicinskih sestara i stručnih saradnika. Uglavnom se tiče novoupisane djece i traje mjesec dana. Sada će adaptacijom biti obuhvaćena sva djeca, možda sa izuzetkom starije grupe, jer je period boravka kod kuće stvorio drugačije navike i očekivanja”, objašnjava Mirković za portal Roditelji.me.

Čitav proces prilagođavanja se, kako dodaje, mora mnogo bolje pripremiti i trajaće duže.

“U toku adaptacije jedini cilj je prilagođavanje djece boravku u ustanovi. Ukoliko ne krenemo na vrijeme prvo polugođe će biti potrošeno na učenje rutina i prilagođavanje. Dani kod kuće uglavnom su usmjereni na čuvanje djece, igrice, crtane filmove. Pravih stimulativnih aktivnosti vezanih za uzrast skoro da nema ili su zanemarljivi”, pojašnjava ona.

Mirković kaže da za učenje kod djece postoji tzv. ,,kritični period“ i kada taj period prođe neke sadržaje je mnogo teže plasirati i upamtiti. Ona smatra da ova generacija predškolske djece trpi i u edukativnom smislu.

“Roditelji, bake i deke nijesu u prilici da prate razvojni slijed i da stimulišu djecu kroz aspekte razvoja kako to čine predškolske ustanove. Koliko je važna stimulacija na predškolskom uzrastu i kolika je šteta razvojno već učinjena, vidjećemo u narednom periodu”, dodaje ona.

Prema njenim riječima, polazak u školu, nosiće sa sobom velike izazove i za djecu i za prosvjetne radnike.

“Radne navike, koncentracija, boravak u učionici i poštovanje pravila 45 minuta ovim novim oblikom rada je potpuno izgubljeno. Navika vremena i mjesta rada su se mjenjali u zavisnosti od obaveza roditelja, televizijskog programa i vremena kada su učitelji i nastavnici slali zadatke”, kaže Mirković i dodaje da se ritam i rutina teško mogu uspostaviti u tim uslovima.

Zatvaranje škola i vrtića i stvaranje uslova da sa djecom do 11 godina boravi jedan roditelj, Mirković kaže da je bilo iznenađenje.

“U prvi mah svi su se tome radovali. U domovima je stvorena prijatna atmosfera, roditelji su se družili sa djecom i međusobno. Svi su imali benefite. Onda je došlo do psihološkog zasićenja – boravak u istom prostoru, nedostatak komunikacije sa drugim ljudima, posjeta, druženja sa vršnjacima…”, kaže ona.

Djeca su počela da pokazuju nezadovoljstvo – iznenada su i bez vidljivog razloga bacali igračke, sve su više bili ljuti i nijesu htjeli da sarađuju, dodaje psihološkinja Mirković kojoj su se u ovoj fazi roditelji sve češće javljali za savjet, a u tom trenutku nijesu bili u potpunosti svjesni da se i oni psihološki mijenjaju.

Poslije dva mjeseca, navodi ona. učestalo su se javljali zbog napada panike.

“Činilo im se da se guše, da ih prostor pritiska i da boravak unutra postaje nepodnošljiv. Konflikti među supružnicima su postajali češći. Imali su potrebu da se osame, da provedu više vremena u izdvojenom prostoru… Odlazak u kupovinu se doživljavao kao izlazak”, kaže Mirković koja je primijetila i da su se u toj fazi i djeca povukla i pristala na nepovoljnu situaciju.

Povećanje broja uloga koje prevazilaze roditeljske – rad sa djecom predškolskog i osnovno – školskog uzrasta svakako je bio jedan veliki izazov. Došlo je do konflikta uloga pa su roditelji bili vaspitači, učitelji, kuvari, spremačice i zbog toga su izašli iscrpljeni i fizički i psihološki. Najčešće i sa grižom savjesti da nijesu dorasli zadatku, navodi psihološkinja Mirković.

Djeca osjećaju promjene, nesigurnosti i nervoze kod roditelja i čitaju ih na svoj način.

„Čini im se da su problem, izvor konflikata među roditeljima (ko će ih zabaviti, završiti domaći i sl) i samim tim osjećaju se nepoželjno“, pojašnjava psihološkinja.

Kontakti sa bakama i dekama su rjeđi kako bi ih zaštitili, pa, kaže Mirković, podrška u bilo kom obliku potpuno zaostaje. “Djeca reaguju nervozno, nesigurno, manifestujući loše ponašanje ili se potpuno povlače. Roditelji se osjećaju nefunkcionalno dok ih svi ubjeđuju da je njihov boravak sa djecom u stvari dobar”, dodaje ona.

Psihološkinja navodi da se uvijek sjeti poruke u avionu koja glasi: ,,Prvo stavite masku sebi pa djetetu.“

“Znači, prvo morate srediti svoje misli, urediti dnevne obaveze, pa tek onda ćete biti dobra podrška svom djetetu. Ako vam ne pođe za rukom da sami to uradite, potražite pomoć stručnjaka. Samo prvi korak je težak”, pojašnjava ona.

Mirković kaže da u situaciji u kojoj se nalazimo izloženi smo opštem stresu koji ima svoju jačinu, dugo traje, ponavlja se i već dovodi do iscrpljivanja adaptivih rezervi.

“Strah od bolesti bio je osnovni pokretač svih promjena koje su nastale u socijalnom okruženju. Zatvorile su se škole i vrtići i zbrinjavanje djece je postao porodični problem. Veliki broj roditelja nije mogao iskoristiti predviđeno odsustvo. Radna mjesta postaju nesigurna, strah od gubitka posla preplavljuje svakodnevno funkcionisanje. Škola od kuće pritiska svojim zahtjevima- veliki broj roditeja ne može da odgovori tom izazovu”, pojašnjava ona i dodaje da svijest o stagnaciji djece u obrazovnom smislu postaje dodatni pritisak.

Navodi da iako nauka kaže da reakija na stres zavisi od adaptivnog kapaciteta svakog pojedinca, ova količina napetosti i problema u čitavom okruženju svakako će dovesti do povećanja broja različitih oboljenja (depresija, psihoza…).

Ugrožavanje psihološke ranoteže se, prema njenim riječima, može direktno odraziti i na tjelesno funkcionisanje – porast broja oboljelih od hipertenzije, srčanih oboljenja, oboljenja organa za disanje…

“Antistres program morao bi prije svega krenuti od uklanjanja nekih faktora stresa (stavljanje u funkciiju škola i vrtića), a onda u programe za očuvanje mentalnog zdravlja. Tim bismo spriječili lavinu zdravstvenih problema koja će umanjiti kvalitet života i djece i roditelja”, zaključuje psihološkinja Lidija Mirković.

Leave a Reply