Predsjednica NVO Udruženje nastavnika društvene grupe predmeta Crne Gore mr Stanka Vukčević predlaže da se hitno formiraju stručne radne grupe u kojima će nastavnici biti glavni nosioci reformisanih programa, koje treba prilagoditi ovom, kako kaže, za djecu teškom vremenu.

Govoreći o vršnjačkom nasilju navela je da ovakve stvari ne rješavaju kancelarijski službenici, roditelji, NVO…

“To moraju, prije svih, nastavnici i stručni saradnici”, upozorava Vukčević.

U razgovoru za Pobjedu, ona je ocijenila neodgovornom konstataciju ministra prosvjete da je Ministarstvo preduzelo mjere za rešavanje vršnjačkog nasilja većim angažovanjem školskih timova.

Vukčević smatra da je neophodno temeljno prići reformi obrazovnog sistema, promjeni obrazovnih programa.

“Prilagoditi ih ovom, za našu djecu, teškom vremenu”, kaže ona.

Hitne mjere

Ističe da je crnogorska prosvjeta i šira javnost očekivala i očekuje hitne i neposredne mjere u cilju rješavanja i suzbijanja vršnjačkog nasilja.

“Nije jedino rješenje ni angažovanje školskih policajaca, iako je to prijeko potrebno ne samo za prevenciju vršnjačkog nasilja nego i mnogih drugih razloga. To je, nažalost, pokazala i ova velika tragedija u beogradskoj školi”, kazala je Vukčević.

Ona ističe da su gradske škole posebno izložene vršnjačkom nasilju, jer svaka od njih ima hiljadu i više učenika, i nemoguće je da jedan policajac suzbije takvo nasilje i da to bude jedino rješenje.

Zakonom je predviđeno da su stručni saradnici, kao i nastavnici, dužni da sedmično odrade još dva časa neposrednog rada sa učenicima.

“Da li je to moguće i u školama sa manjim brojem učenika”, pita se ona.

Administracija usporava

Vukčević je iznijela i primjere iz prakse, kada je jedna učenica izjavila da učenici ne znaju ko u školi obavlja poslove psihologa ili pedagoga.

“Dakle, nadležno Ministarstvo i drugi obrazovni organi moraju stručne saradnike rasteretiti nepotrebne i suvišne administracije kako bi svoje radno vrijeme koristili za neposredni kontakt sa učenicima”, naglasila je ona.

Vukčević kaže da administracija jeste, najvećim dijelom, osnov za mjerenje uspješnosti rada jedne ustanove, te da je jedan od osnovnih kriterijuma za ocijenu rada, kako ustanove tako i uprave škole. Rekla je i da se bez nje, naravno, ne može, ali da je poklopila i u drugi plan stavila neposredni rad sa učenicima.

“Preduzimati jednokratne mjere bez stručne analize i plana za ovakve ozbiljne stvari, nijesu rješenje”, smatra ona i ističe da prije svega treba pristupiti izmjeni obrazovnih programa. Zalaže se za dugoročan pristup i plan edukacije kojim će se nasilje smanjiti.

Programi nagomilani bez učenja o nasilju

Predlaže uvođenje predmeta koji će dati znanje učenicima iz ove oblasti, da blagovremeno saznaju koje su posljedice ako je on počinilac, koje ga mjere i sankcije čekaju ako izvrši nasilje nad drugom osobom.

“Godine života ne smiju biti izgovor da je rano učiti o tim stvarima. Ne, nije rano, to se radi od njihovog prvog koraka u vaspitno-obrazovnoj ustanovi”, ističe Vukčević.

Podsjeća na probleme koji su se godinama gomilali u prosvjeti i obrazovnim institucijama.

“Nadležne obrazovne institucije gomilale su predmete u obrazovne programe, uvećavali se fondovi časova, sedmične norme, namještala se zapošljavanja za izučavanje nepotrebnih stvari i predmeta. Uđite u obrazovne programe osnovnih, a posebno srednjih škola, pogledajte samo nazive pojedinih predmeta, i bez njihove sadržine jasno je zaključiti da su suvišni kako za taj program, tako i za potrebe učenika”, kazala je Vukčević.

Ona je podsjetila i na činjenicu da su časovi sociologije i psihologije potpuno ukinuti ili maksimalno smanjeni.

“To nije dobro, sada se vidi koliko su ti predmeti značajni, moraju se vratiti u obrazovne programe”, apeluje ona.

Uloga roditelja

Ističe da roditelji moraju biti dio obrazovnog sistema, ali ne i glavni i odlučujuci nosioci.

“Mnogi od njih se ne libe da izvrše pritisak na nastavnike, možda i nasilje, da se ocjena ispravi da bi učenik bio skroz odličan, da bi stekao luču, da ne bi izgubio školsku godinu, itd. Više nije dobro biti odličan učenik i imati primjerno vladanje. On je izložen torturi, kritikama, on je štreber, bubalica, izopšten je od svojih drugara, sa njim se ne treba družiti, treba ga sačekati u nekom mraku, prebiti ga ako ne pomogne dok mu drug pokušava dobiti dvojku”, kaže Vukčević.

Ona smatra da su u modi loši učenici, koji u školu dolaze bez sveske i olovke, imaju tetovaže, skupocjene patike i farmerke itd.

“Na kraju nastavne godine takva djeca su predmet priče u zbornici, kako da im se pomogne da ne izgube godinu školovanja. Odlični učenici su, u tom dijelu, zapostavljeni jer su se sami izborili da budu takvi”, istakla je Vukčević.

Ona je kazala i da su prosvjetni radnici već godinama potcijenjeni i da gube autoritet, čemu pomažu i komentari pojedinih roditelja da su nestručni, nesposobni, neobrazovani, da im ne treba povećavati zarade, da im treba oduzeti i ono što zarade.

“To su užasne stvari, jedno ogromno gaženje i uništavanje autoriteta nastavnika. Prosvjetni radnik u Crnoj Gori je postao omražen od mnogih subjekata u društvu. I bez obzira na sve to nastavnik je uvijek tu da zaštiti i pomogne učenicima”, kaže Vukčević.

Bez odlaganja

Ona je Pobjedi kazala da bi ministru poručila da nema odlaganja.

“Požurite, ministre, nema odlaganja, nema čekanja, treba promijeniti školu, treba nam drugačija škola, eksplozija nasilja je na vidiku. Stalno iščekujemo da se riješe ovi i mnogi drugi problemi u obrazovnom sistemu, sve nam izgleda kao da nema rješenja da se krene u oživljavanje našeg obrazovanja. Sve je nešto preče za rješavanje, a kad se desi ovako nešto sjetimo se škola, vrtića, naše djece i nastavnika”, poručila je Vukčević.

Istakla je da je ovo dugotrajno i dubinsko stanje koje još uvijek nema lijeka.

“Vršnjačkog nasilja je uvijek bilo, ali nikad nije bilo tema nadležnih ustanova. Nasilje je bio jedan odobreni način ponašanja. Sistem je izmijenio pravila u sticanju prava i vršenju obaveza. Učenik je taj koji je preuzeo više prava dok su nastavnicima nametnute ogromne obaveze”, smatra ona.

Vukčević kaže da sve što se dešavalo nije samo prilika da se probudimo i da krenemo u mnoge reforme, na pojedinačnom i sistemskom nivou.

“Ovo više nije prilika, ovo je imperative”, apeluje profesorica.

Izvor: Pobjeda