Roditeljima prijeti sindrom sagorijevanja, moraju brinuti o sebi

Roditelji su u doba korone, preuzeli mnogobrojne nove uloge – nastavnika, organizatora, drugara…a uz to značajan dio njih obavlja svoje poslovne obaveze od kuće, što sve zajedno predstavlja veliki izazov i prijeti sindromom sagorijevanja. Zbog toga im psihoterapeutkinja Darija Petović Bambur poručuje da prvo moraju brinuti o sebi.

“Trenutna situacija je situacija u kojoj roditelji pokušavaju da dobro obavljaju svoje poslovne obaveze od kuće, da redovno prate nastavu sa djecom, uče sa djecom, kuvaju kvalitetnu hranu, budu dobri partneri, brinu o tome da je kuća uredna i da su djeca sigurna, pokušavaju da osmisle dovoljno zanimljive igre u kojima su i sami učesnici…U svemu tome teže da budu najbolji roditelji na svijetu, da saslušaju, razumiju dijete, ne podignu ton, a ipak imaju autoritet… I sve to 24/7? “, kazala je ona u toku na webinaru za roditelje na temu #OstaniDoma sa djecom – izazovi i mogućnosti? Podsjeća da uz sve to, postoji konstantan priliv informacija koje nisu lijepe…koje su same po sebi stresne.

Sa sigurnošću se ne zna koliko će cjelokupna situacija trajati, pa Petović Bambur predlaže roditeljima da pokušaju biti realistični i da sebi postave jasna pitanja: Šta je moj prioritet sada?, Šta je ono što mora biti urađeno maksimalno dobro, a šta je ono što će moći da bude dovoljno dobro ili što može da sačeka?. To je, kako dodaje, važno jer će roditelji možda neki period uspijevati da budu super roditelji koji sve mogu, sve stižu i ne staju, ali dugoročno, takva aktivnost ih može dovesti do efekta sagorijevanja koji se srijeće u situacijama dugoročne izloženosti stresu.

Briga o sebi, prema njenim riječima, predstavlja vođenje računa kako o fizičkim, tako i o mentalnim, emocionalnim i socijalnim potrebama.

“Samim tim, podrazumeva i pažljivo organizovanje vremena. Samo ukoliko budemo vodili računa o sebi moći ćemo da se adekvatno bavimo drugima”, kaže Petović Bambur.

Zato je, smatra ona, početi od sebe uvijek adekvatan način.

Na koji način možemo brinuti o sebi?

Zapitajte se kako su zadovoljene vaše osnovne potrebe. Kako i koliko spavate? Da li jedete kvalitetnu hranu? Da li pijete dovoljno tečnosti? Da li imate fizičku aktivnost? Kako počinje vaš dan?

Petović Bambur navodi da je struktura jako važna i da dan počinje noć prije. Način na koji odlazimo na spavanje, i koliko traje naš san je u direktnoj vezi sa tim kako počinjemo dan. Najvažnije je leći na vrijeme. Preporučuje se 7-8 sati sna, što zavisi i od individualnih potreba, te može biti manje. Poželjno je izbjeći ekrane, bar pola sata prije spavanja. Ali i uvesti ritual koji nas opušta. To može biti topla kupka, tuširanje, vježbe, čitanje…

Petović Bambur navodi da trenutni period posjeća na jedan dug vikend ili odmor, ali kaže da je dobro ponašati se onako kako se ponašamo u normalnim okolnostima.

Pobrinite se ujutru za ličnu higijenu. Skinite pidžamu ali i obucite nešto u čemu se osjećate dobro, ženstveno/muževno i ugodno.

Ograničenje informacija je, kaže Petović Bambur, od velikog značaja u ovom periodu.

“Većina ljudi prati informacije konstantno, čak i ako to ne želimo nameće se jer su svuda dostupne. Osim toga, često imamo prijatelje koji vole da dijele informacije o virusu i dešavanjima. Ograničenje informacija je zaista briga o sebi. Važno je biti informisan, znati šta se događa, znati mjere i poštovati ih. Za to je dovoljno svega 30-ak minuta dnevno. U redu je i saopštiti ljudima da vas to opterećuje”, pojašnjava ona.

Ekrani su, kako kaže Petović Bambur, sada naš prolaz u svijet. Dodaje da oni jesu resurs ali da to nije razlog da se zaborave i njihove loše strane i da je stoga značajno ograničiti upotrebu ekrana na određene periode dana.

“Često smo svjedoci besciljnog skrolovanja na Facebooku i Instagramu. To vrijeme se može upotrijebiti na određene konstruktivne načine”, smatra ona.

Savjetuje roditeljima da obezbijede svoje vrijeme – svojih 5 minuta.

“U tom periodu je važno biti prisutan i svjestan da to vrijeme, koliko god bilo, posvećujemo sebi. Jer upravo briga o sebi je preduslov dobrog psihofizičkog stanja”, pojašnjava ova psihoterapeutkinja.

Nakon što se pobrine za sebe i svoje potrebe, smatra Petović Bambur, roditelj se može adekvatno posvetiti djeci.

Kako za roditelje, tako i za djecu i cjelokupnu porodicu posebno je značajna struktura.

Neke od preporučenih smjernica su:

  • Određivanje jasnog vremena za rad domaćih zadataka. U ovom dijelu, poručuje Petović Bambur, treba biti realističan pa vrijeme odrediti u skladu sa godinama djeteta i njegovim mogućnostima za održavanje pažnje. Djeca starosti oko 8 godina teško mogu održati pažnju sat vremena. Zbog toga je važno podijeliti vrijeme bar na dva dijela od po 30 minuta uz petnaestominutnu pauzu.
  • Definisanje vremena za igru. Iako se nekad podrazumijeva da to vrijeme dijete već ima, važno je da se zna kada i koliko može da se igra.
  • Vrijeme za ekrane. Situacija u kojoj smo zahtijeva da svi uključujući i djecu provode više vrmena ispred raznih ekrana. Iako nije u redu pretjerati, nije u redu ni potpuno zabraniti djetetu korišćenje ekrana za razonodu i zabavu, smatra ona i savjetuje da to bude dva sata dnevno, masimalno,  ukoliko se roditelji i djeca tako dogovore.
  • Vrijeme za porodicu. Petović Bambur kaže da iako smo većinu dana zajedno, nijesmo u jednakoj mjeri posvećeni jedni drugima i često mnogo čega odvlači pažnju, kao na primjer mailovi, poruke, časovi, vijesti… U redu je, kaže ona, imati vrijeme koje je posvećeno samo porodici. Dodaje da to može biti i vrijeme ručka kada smo tu jedni za druge, bez ekrana, bez igračka i drugog.
  • Vrijeme 1 na 1 sa djetetom je od izuzetnog značaja. Roditelji, kaže ona, često pomisle da je za to potrebno mnogo više nego što su oni u mogućnosti. Petović Bambur negora da je to tako i pojašnja da vrijeme jedan na jedan može biti 5 minuta prije spavanja, ili tokom dana, kada su roditelji potpuno usmjereni na dijete, prate ga, slušaju i razumiju.

Kada je u pitanju igranje, predlaže da se ono podijeli na strukturiranu i nestrukturiranu igru.

“Struktuirana igra je na određeni način nametnuta spoljašnjim pravilima. Neke od takvih igara su društvene igre, ne ljuti se čovječe, slagalice i drugo. Nestruktuirana igra daje najveću slobodu djetetu jer je upravo ono to koje formira strukturu igri. Dakle, nije riječ o igri koja nema smisla, već igri koju dijete vodi, koja je bez spolja nametrnutih pravila. Neke od takvih igara su igre loptom, kockama, kreativne igre. Ovakvo igranje razvija kreativnost, samopouzdanje, saradljivost…”, pojašnjava Petović Bambur.

Prema njenim riječima, nestruktuirane igre su često izazov za roditelje, zato što su uglavnom praćene haosom. (Lopta po kući, pijesak na sve strane, boje… )

“Tada se postavlja pitanje kako djetetu to omogućiti, a olakšati roditelju? Može se odrediti jedan prostor, jedan dio stana/kuće koji dijete može koristiti za igru, nakon čega se zajednički, posprema”, kaže ona.

Tekst je napisan na osnovu online predavanja koje je organizovano u sklopu projekta Programi podrške roditeljstvu u zajednici, koji je podržan u okviru Regionalnog programa lokalne demokratije na Zapadnom Balkanu – ReLOaD, koji finansira Evropska unija (EU), a sprovodi Program Ujedinjenih nacija za razvoj (UNDP). U Crnoj Gori, ReLOaD program sprovodi se u partnerstvu sa opštinama Podgorica, Tivat, Kotor, Nikšić, i Pljevlja.

Leave a Reply