Beba plače da bi vratila roditelja u odnos koji donosi povezanost

Foto: Ilustracija

Povezanost djeteta sa roditeljem preduslov je za zadovoljavanje svih njegovih potreba i za njegov razvoj, kaže psihoterapeutkinja Darija Petović Bambur i pojašnjava da se u stanju nepovezanosti aktiviraju mehanizmi zaštite od bola koji ga tjera da plače da bi roditelja vratilo u odnos.

“Nekada ta bol bude prevelika i djetetov sistem aktivira neke mehanizme isključenja (disocijacije). To je ona priča pustite dijete da plače, ne navikavajte ga na ruke. Pustiš ga par noći da se isplače i on se navikne, u stvari ne navikne se već samo isključi jedan dio potreba svojih jer zaključi da njegove potrebe neće biti zadovoljene”, objasnila je ona u toku webinara za roditelje na temu Rani razvoj i primarne potrebe.

Kao što materica omogućava formiranje tijela i pruža mu sve što mu je potrebno kako bi se samo formiralo i prolazilo kroz faze koje su biološki predodređene, tako povezanost na psihološkom nivou omogućava preduslov za cjeloviti razvoj i socijalni i emocionalni i svaki drugi, čak i fizički.

Prema riječima Petović Bambur, povezanost sa roditeljem za dijete preduslov je opstanka.

U toku prve godine nije riječ samo o emocionalnoj povezanosti, već i o fizičkoj. Dijete u prvih nekoliko mjeseci ima refleks hvatanja – takozvani Murov refleks.

Što dijete ima bolji osjećaj povezanosti i što je duže roditelj odgajao na takav način, stručnjaci tvrde da će njegova ličnost postajati zrelija.

“Inteligentnije životinje imaju duži period cjelodnevnog kontakta sa mamom”, kaže Petović Bambur i dodaje da se to može vidjeti i kod mnogih vrsta.

Poenta povezanosti je da se djetetov neurološki sistem razvija kroz bliski kontakt sa maminim tijelom.

“Od rođenja, kroz dojenje, uopšte fizički kontakt, u tom najranijem uzrastu, to je kanal preko kog se dešava regulacija emocionalnog stanja djeteta. Priroda je to uredila tako da se hormoni luče. U onom trenutku kada se dešava spoj između mame i djeteta luči se oksitocin koji izaziva stanje zadovoljstva i kod mame i kod bebe”, dodaje Petović Bambur.

Istraživanja su, na primjer, pokazala da se nakon prirodnog porođaja, prilikom prvog kontakta, kada se uspostavlja dojenje, i kod majke i kod bebe luči oksitocin, i tada počinje povezivanje. Ako tata prisustvuje porođaju i kod njega se dešava sličan proced.

“Onog momenta kada su roditelj i dijete dobro uštimani, kada su povezani, to roditelju omogućava prirodnu hijerarhiju. S jedne strane osjećamo da je na nama da brinemo o djetetu i da ono zna i osjeća da smo mi tu za njega, Znači mi zauzimamo našu prirodnu alfa poziciju. Dijete to treba i dijete to očekuje od nas”, kazala je ona.

To roditeljima omogućava da lakše uspostave granice. Ako je dijete jako uznemireno, plače iz bilo kog razloga. Prirodan majčinski instinkt je da podigne dijete, da ga uzme u naručje, pomazi, poljubi, umiri. U tom trenutku dijete nije u stanju samo sebe da umiri, ne zna to još, nije dovoljno zrelo. Što više to radimo i što duže, to stanje mira i emocionalne izregulisanosti djetetu postaje jedno osnovno stanje, i postaje njegova baza.

Povezanost, kaže Petović Bambur, djetetu omogućava referentnu tačku za učenje o svijetu koja daje osjećaj sigurnosti i povjerenja u neku osobu. Djeca u najranijem uzrastu gledaju u naše lice i kako mi reagujemo na nešto ili na nekoga, to bude i njihova reakcija.

Prema njenim riječima, dobra povezanost je preduslov za namirivanje primarnih potreba.

“Dobro povezano dijete generalno rado sluša roditelja. To ne znači da će izbjeći neke razvojne faze koje sva djeca imaju – fazu kontriranja, tzv. fazu neću, tantrume… To su neke razvojno očekivane stvari”, navodi ona.

Kada je dobro povezano sa roditeljem, kaže ona, ono je otvoreno da ga taj roditelj formira i instruira.

“Ono osjeća da je roditelj položio ispit, da može da mu vjeruje, da je on tu uprkos svemu i uvijek”, pojašnjava ona i dodaje da je taj autoritet koji roditelj ima, u stvari pravi autoritet.

Petović Bambur smatra da ne treba generalizovati i navodi da postoje i izuzeci.

“Postoje djeca koja su suviše poslušna ili negativno adaptirana. To su ona djeca ili kasnije odrasle osobe koje ne znaju apsolutno da se izbore za sebe, koje nemaju osjećaj svog autoriteta, koji su bespogovorno poslušni”, kaže ona. Ta vrsta adaptacije je najčešće proizvod straha i  ima negativne posljedice po dijete.

Primarne potrebe, objašnjava Petović Bambur, su preduslovi razvojnih procesa u djetetovom mozgu. To su sva ona iskustva koja su djetetu neophodna da bismo u njemu razvili sve ono što najviše želimo da razvijemo.

Primarne potrebe su:

  • Sigurnost – kroz povezanost i kontakt s mamom od prvog trenutka (stimulacija fizičkim kontaktom) dijete razvija osjećaj povjerenja, iskustvo sigurne luke, osjećaj pripadanja. To počinje u četvrtom mjesecu trudnoće traje do druge godine djeteta.
  • Namirenost – to je cjelodnevni kontakt sa mamom u fazi simbioze koja traje prvih godinu dana.
  • Emocionalnost – sloboda ekspresije emocija, puno užitka i prijatnih emocija, regulisanje prejakih negativnih stanja, a to su one situacije kada roditelj pomaže djetetu da se umiri jer ono to ne može samo da uradi. (traje od šest do 18 mjeseci).
  • Viđenost – iskustvo doživljenosti, viđenosti autentične dimenzije djeteta, doživljaj lične posebnosti u očima roditelja. To je jako intenzivno u periodu od godinu i po do četvrte godine.
  • Priznanje – potreba za afirmacijom lične moći, priznanje vlastitog autoriteta od strane roditelja koji i sam ima autoritet. Ovo je naročito važno u periodu od treće do sedme godine i tu posebnu ulogu ima otac.

Razvojna psihološkinja Meri Ejnsvort radila je istraživanje želeći da testira kako reaguju bebe kada majke izađu iz prostorije i kada se vrate, ukoliko je tu nepoznata osoba. Na osnovu toga napravila je podjelu na sigurnu i nesigurnu povezanost.

Sigurna djeca su negodovala kada bi mama izašla, ali bi se lako umirila kada se mama vrati, bila bi srećna i pritrčala mami u zagrljaj.

Ejnsvort je nesigurnu vezanost podijelila na izbjegavajući tip i tzv. anksiozni tip, a kasnije su nastavljači teorije dodali i dezorganizovani tip.

“Osoba koja ima izbjegavajući tip ima nepovjerenje i strah, kao djeca pokazuju manjak saradnje i istraživačkog ponašanja, imaju površne odnose, smatraju da emocije nijesu važne, požure da ‘odrastu’”, navodi Petović Bambur.

Anksiozni ili ambivalentni tip povezanosti, prema njenim riječima, raste u situacijama kad mama ponekad odgovara, a ponekad ne odgovara na djetetove potrebe za bliskošću pa je dijete doživi kao nedosljednu.

“Posljedica toga je da osoba onda ima jaku zavisnost od podrške i odobravanja, tu emocionalnu nestabilnost, osjetljivost na stres, odnosno dugoročnu, trajnu potrebitost”, pojašnjava Petović Bambur.

Dezorganizovani tip povezanosti, kaže ona, je najproblematičniji kao kategorija jer te osobe imaju ozbiljne teškoće u emocionalnoj regulaciji, nemaju kontakt sa emocijama. To su ličnosti koje su ‘elementarna nepogoda’ u odnosima zato što ništa nije bilo predvidivo i ništa nije bilo stalno i nije postojala nikakva predvidivost u ponašanju.

Tekst je napisan na osnovu online predavanja koje je organizovano u sklopu projekta Programi podrške roditeljstvu u zajednici, koji je podržan u okviru Regionalnog programa lokalne demokratije na Zapadnom Balkanu – ReLOaD, koji finansira Evropska unija (EU), a sprovodi Program Ujedinjenih nacija za razvoj (UNDP). U Crnoj Gori, ReLOaD program sprovodi se u partnerstvu sa opštinama Podgorica, Tivat, Kotor, Nikšić, i Pljevlja.

Leave a Reply