Kako “pokazati zube”?

Jovana Popović (Foto: Duško Miljanić)

PIŠE: Jovana Popović, 15 godina, mlada reporterka – volonterka UNICEF-a

Marijina „krivica” je bila to što je „dobro dijete”. Mršava, fizički neupadljiva, nesigurna i možda previše ljubazna, uopšte, dobro vaspitana od strane roditelja. Te „staromodne“ osobine ne samo da je nijesu učinile popularnom među djecom, već je postala njihova meta.

„Čopor vukova” je svugdje napadao −  u školi i oko nje, na putu do škole i prilikom povratka kući. Bila je vrijeđana, udarana, dobijala prijetnje svaki drugi dan, nazivana najgorim mogućim nadimcima, javno ponižavana, ismijavana, ignorisana.

Trajalo je to mučno stanje isuviše dugo, bez predaha.

Niko joj nije pružio zaštitu ni pomoć.

Bila je sama sa svojom patnjom i bijesom. Noću bi plakala satima razmišljajući kako da prekrati sebi muku, možda i da završi sa životom…

Da prijavi nasilje? Koga briga! I sama je bila svjedok drugih slučajeva koji su se „riješili” blagim ukorom za djecu koja čine nasilje, a zlostavljani su poslije toga još više bili izloženi nasilju.

Dok joj je majka bila u bolnici čekajući na operaciju zbog teške bolesti koja je nasljedna u porodici, jedan od počinioca nasilja ju je u školi, pred drugom djecom, optužio da laže o porodičnoj situaciji kako bi time dobila njihovo sažaljenje.

Bijes koji je Marija godinama držala u sebi bio je tog trenutka previše jak da bi ga mogla kontrolisati. Jednostavno je pukla. Suprotstavila se. „Pokazala je zube”. Svi su bili u šoku.

Nasilje nad Marijom je poslije toga ubrzo prestalo. Ona se osjećala slobodnom, bez straha. Nije tako živjela godinama.

Marijina priča me navela da se zapitam: Kako „pokazati zube”?

Je li nasilje neophodan odgovor na nasilje kako bi ono prestalo?

Prema istraživanju UNICEF-a, iz novembra 2016, svaki deseti građanin Crne Gore smatra da je u slučaju vršnjačkog nasilja najbolje da se dijete samo suprotstavi onome ko čini nasilje, a isto toliko građana ne zna šta bi u tom slučaju bilo najbolje uraditi.

Gotovo trećina građana Crne Gore upoznata je s konkretnim slučajevima vršnjačkog nasilja.

Gdje su sistemsko rješenje i podrška u ovakvim, nažalost, mnogobrojnim đačkim pričama?

Ne mislim da je dovoljno da sistem propiše adekvatne kazne za počinioce nasilja. Sistemsko rješenje je ono koje im pomaže da promijene svoje ponašanje.

Zašto ne bi „ukore”, tj. etikete za neadekvatno ponašanje, zamijenili obaveznom psihoterapijom za počinioce nasilja u školi? Nekad možda i porodičnom.

Nije sramota ići na psihoterapiju.

Sramota je istrajavati u nasilju.

Sramota je ćutati o nasilju i ne pružati podršku mnogobrojnoj djeci koja kroz to prolaze, svakog dana, kao svjedoci, žrtve i počinioci. Svi oni pate i svima im treba pomoć. Odrastanje je dovoljno teško i bez toga.

HiPP

Procedure i Izazovi Samohranog…

Leave a Reply