Sukob među vršnjacima ili vršnjačko nasilje?

Foto: Ilustracija

PIŠE: Irena Stojiljković, dipl.defektolog, reedukator psihomotorike

Vršnjačko nasilje je od pamtivijeka česta pojava među djecom i mladima. Dešava se unutar društvenog konteksta, na mjestima kao što su vrtići, školska dvorišta, igrališta ili na internetu…

To je karakterističan obrazac ponašanja sa namjerom da se povrijedi i ponizi druga osoba, koja je na bilo koji način drugačija od ostalih zbog njene rase, izgleda, zdravlja, invaliditeta, razvojnih teškoća i seksualne orijentacije ili nečeg drugog. Takvo ponašanje uključuje neravnotežu moći između nasilnika i žrtve.

Ponavljanje takvog ponašanja tokom vremena može dovesti do ugrožavanja zdravlja, razvoja, dostojanstva žrtve.

Važno je napraviti razliku između vršnjačkog nasilja i sukoba među vršnjacima.

Sukobi među vršnjacima podrazumijevaju netrpeljivost, konflikte ili tuče zbog suprotnih interesa, suparništva, stavova ili mišljenja između dvoje ili više djece.

Preporuka je da se u takve situacije ne treba miješati. Treba prepustiti djeci da nauče sama da se izbore za svoja prava, stavove i želje, osim u ekstremnim situacijama kada sukobi poprime razmjera koje mogu dovesti do ugrožavanja zdravlja.

O nasilničkom ponašanju govorimo kada postoje neravnoteža moći i ponavljano ponašanje sa namjerom da se povrijedi ili ponizi drugo dijete.

Djeca koriste moć kao što su fizička snaga, ugled ili popularnost da nanose štetu žrtvi koja je fizički ili psihički slabija i ranjivija od nasilnika.

Postoje različiti oblici vršnjačkog nasilja. Neki su očigledni (fizički i verbalni napadi). Drugi mogu biti suptilniji i teško ih je prepoznati (emocionalne ucjene, prijeteći pogledi, isključivanje iz društva, maltretiranje putem društvenih mreža ili tekstualnih poruka).

Najčešće nasilje u našem društvu je verbalno nasilje.

Kako se razvija nasilničko ponašanje

Važno je istaći da se ovdje ne govori o djeci koja zbog ADHD, autizma ili drugih razvojnih teškoća imaju problem da kontrolišu svoje ponašanje.

Ovdje je fokus na djeci koja imaju uredan razvojni put, ali zbog različitih faktora sredine nijesu naučena da svoje probleme rješavaju na konstruktivan način.

Od rođenja djeca prolaze kroz različite razvojne faze. Među te faze spadaju i faze bijesa i agresivnih ponašanja u određenom uzrastu.

Te faze se smatraju normalnim dječijim fazama. One su prilika da dijete uz pomoć roditelja nauči da izađe na kraj sa neprijatnim i bolnim osjećanjima. Da nauči da ih izrazi na bezbjedan način i razvije toleranciju na frustracije. Tako dijete uči i da razvija samokontrolu, samodisciplinu i rasuđivanje.

Međutim, nijesu sva djeca naučena da na konstruktivan način rješavaju probleme gnijeva ili nezadovoljstva. Ona koja nijesu, nerijetko pribjegavaju jedinom ponašanju za koje znaju ili koje im je najlakše. Energija koju osjećaju ih užasno plaši i da bi se odbranili od nje pretvaraju je u agresiju.

Porodična sredina u kojoj su djeca žrtve ili posmatrači verbalnpg ili fizičkog nasilja, od strane roditelja ili braće i sestara može dovesti do toga da se tokom djetinjstva razvije agresivno ili nasilničko ponašanje.

Ako dijete sa sobom nosi osjećaj da nije voljeno i da mu potrebe (za ljubavlju, divljenjem, potvrdom, sigurnošću) nijesu zadovoljene, to nezadovoljstvo može izraziti u u vidu agresije prema drugoj djeci.

Djeca koja pribjegavaju nasilnom ponašanju su prema pravilu djeca niskog samopoštovanja. Nasilno ponašanje im služi kao odbrana od osjećanja niže vrijednosti.

Djeca kada se uključe u kolektiv vršnjaka za sobom nose već izgrađeni sistem vrijednosti i određena iskustva stečena u porodici i široj zajednici koja određuju dalja ponašanja u društvu.

U mlađem predškolskom uzrastu neka djeca biraju agresivna ponašanja (šutiranje, štipanje, udaranje) da bi dobila omiljenu igračku ili drugi predmet njihovih želja. Srednji predškolci često koriste neprihvatljive oblike ponašanja da bi se osvetili vršnjacima za uočenu povrijeđenost.

Osveta pruža određeno zadovoljstvo i osjećaj moći.

Ponavljanjem učvršćuju takav oblik ponašanja i počinju da ga koriste da bi ugrozila ili zastrašila drugu djecu.

Tako se razvija zavisnost od nasilničkog ponašanja koju je teško prekinuti. Kada druga djeca u grupi posmatraju dominaciju djeteta koje koristi svoje moći da bi postiglo odredjeni cilj, oni mu se mogu pridružiti.

Ukoliko se na vrijeme ne spriječi njihovo udruživanje, stvoriće se grupa djece koja maltretira drugu djecu koja su po nečemu slabija, povučena ili popustljiva.

Mišljenja većine stručnjaka za dječji razvoj su da mediji (internet, novine, TV ) imaju veliki uticaj na razvoj stavova i ličnih ubjeđenja kod djece.

Gledajući filmove koji veličaju nasilje i igrajući nasilne video igrice na kompjuterima koje nijesu prilagođene njihovom uzrastu, djeca razvijaju pogrešne stavove, gube saosjećanje i sve više ispoljavaju nasilno i agresivno ponašanje.

Nije svako zadirkivanje štetno. Dobroćudno zadirkivanje kroz igru ili šalu može biti zabavno i konstruktivno. Može koristiti djeci da razviju smisao za humor i druge socijalne vještine koje će im biti potrebne u adolescenciji i odrasloj dobi. Nasuprot tome uvredljivo zadirkivanje uključuje ismijavanje, ponižavanje, izgovaranje uznemirujućih reči. Za razliku od razigranog zadirkivanja, uvredljivo zadirkivanje može uzrokovati da osoba bude tužna, povredjena ili ljuta.” – Dorotea M. Ros (Dhorotea M. Ross) autorka brojnih knjiga na temu vršnjačkog nasilja.

HiPP

Procedure i Izazovi Samohranog…

Leave a Reply