Zašto su drugačija djeca mete zadirkivanja i ko je „savršena žrtva“

PIŠE: Irena Stojiljković, dipl.defektolog, reedukator psihomotorike

Iako svako dijete može biti žrtva zadirkivanja, postoje određena djeca koja kao da imaju znak da su „savršene žrtve“.

Djeca sa smetnjama u razvoju često su meta vršnjaka, a oni sa vidljivim invaliditetom kao što je oštećenje sluha, oštećenje vida, cerebralna paraliza i dr. imaju dvostruko veće šanse da budu žrtve nego djeca čiji invaliditet nije lako uočiti.

Česte mete nasilja vršnjaka i nekih nastavnika su djeca sa ADHD (poremećaj pažnje sa hiperaktivnošću) zbog nerazumijevanja prirode njihovog stanja.

Djeca sa slušnim oštećenjima prijavljuju da ih druga djeca zadirkuju da su ’’gluvi i glupi’’, djecu sa ahondroplazijom zbog njihovog niskog rasta nazivaju ’’patuljci ’’, djecu koja su u spektru autizma nazivaju pogrdnim imenima kao što su ’’idioti ili debili ’’.

Invaliditet koji osoba ima bilo da li je fizički, senzorni ili kognitivni jeste ono što osobu čini drugačijom od većine populacije i takve osobe su podložnije da postanu meta nasilnika.

Međutim, to ne znači da će svaka osoba koja ima invaliditet postati meta.

Faktori koji određuju da li će neko biti žrtva nasilja u najvećem broju su unutrašnji faktori. Iz svake osobe zrači slika koju ima o sebi, nivo samopouzdanja i samopoštovanja, sistem vrijednosti, socijalne vještine, kao i sposobnost da na pravilan način odgovori na provokacije. Ti unutrašnji činioci u velikoj mjeri privlače odnosno odbijaju provokatore.

Istraživanja pokazuju da djeca sa smetnjama u razvoju često imaju nedovoljno razvijene društvene vještina i lošu sliku o sebi. Nerijetko se dešava da su odbačena od vršnjaka i zato postaju laka meta za provokatore. Smanjenje intelektualne sposobnosti, nedovoljno razvijene emocionalna i socijalna zrelost mogu da utiču na našu sposobnost suočavanja sa problemom. 

 Kako naučiti dijete da odbije ulogu žrtve?

“Ono što ne prihvatiš nije tvoje…”

U profesionalnom radu sa djecom primijetila sam da je veliki broj adolescenta i djece školskog uzrasta osjetljiv na verbalne uvrede.

Ja volim da im ispričam jednu, meni posebno dragu, priču o starom mudracu koja glasi ovako:

„Živio je jednom stari, mudri samuraj.
Imao je grupu učenika, i obučavao ih mudrosti i ratnim vještinama. Jednog dana, za vrijeme obuke, došao mu je mladi ratnik, poznati po svojoj grubosti i okrutnosti.
Njegova omiljena taktika je bila provokacija: vrijeđao je suparnika i koji je tako gubio strpljenje, prihvatao je izazov, ali u bijesu je pravio grešku za greškom i, naravno, gubio je borbu.
Tako se dogodilo i ovog puta: ratnik je uzviknuo nekoliko uvreda i počeo posmatrati reakciju samuraja. Samuraj je mirno nastavljao sa predavanjem.
Ovo se ponovilo nekoliko puta. Kada samuraj nikako nije odreagovao i treći put, ratnik je ljut, otišao sa predavanja.
Ostali učenici su pažljivo, i sa interesovanjem posmatrali ovu situaciju. Nakon odlaska ratnika, jedan nije izdržao:
– Učitelju, zašto ste tolerisali njegove napade i vrijeđanja? Trebali ste ga izazvati na borbu!
Mudri samuraj je odgovorio:
– Kada vam neko donose poklon, i vi ga ne prihvatite, gdje li će poklon završiti?
– Kod njegovog vlasnika – odgovorili su učenici.
– Isto važi i za zavist, mržnju, uvrede i zlobu. Sve dok ih ne prihvatite, oni pripadaju osobi koja ih je donela.“ 

Podrška roditelja

Najveći poklon koji možete da date vašem djetetu, osim ljubavi, pažnje i podrške je da ga naučite da se osamostali.

Primijetila sam da mnogo ljudi pod pojmom “samostalnost” podrazumijeva sposobnost da se dijete samo obuče, opere zube, hrani, ide u školu, ide u kupovinu… To jeste oblik samostalnosti, ali samostalnost uključuje i više od toga. Samostalnost podrazumijeva i razvijanje socijalnih vještina koje će nam trebati u životu kao što su vještine da se družimo, vještine da imamo svoj stav i da stojimo iza njega. Samostalnost znači i da poštujemo sebe i svoja osjećanja, da umijemo da se nosimo sa njima.

Dozvolite djetetu da se izrazi, da pokaže šta osjeća, šta ga ljuti i šta ga raduje. Umjesto da pomažete djetetu i nudite mu rješenja za sve probleme, procijenite šta vaše dijete, u uzrastu u kojem se nalazi sada sa potencijalima sa kojima trenutno raspolaže, može samo da uradi. Pustite ga da razmišlja svojom glavom, samo da nađe rješenje za probleme koji su prikladni njegovom uzrastu i njegovim sposobnostima. Dozvolite mu da pogriješi i da iz tih grešaka uči. Tako se razvijaju samostalnost i vjera u sebe i svoje sposobnosti. Dozvolite mu što više iskustva da padne da bi naučilo kako da ustane, da pogriješi da bi naučilo kako te greške da popravi. Dozvolite mu da koristi svoje misaone kapacitete najviše što može.

U najvećem broju slučajeva roditelji djece sa smetnjama u razvoju se postavljaju suviše zaštitnički prema djetetu. Skloni su da misle i djeluju umjesto svog djeteta. To rade iz najbolje namjere, uplašeni za budućnost njihovog djeteta, što je sasvim normalno. Međutim, na taj način mu uskraćuju dragocjena iskustva da se osamostali i nauči da se izbori za svoje potrebe i želje.

Ako dijete budemo štitili od svakog stresa, neprijatnih i bolnih osjećanja nećemo mu dati priliku da nauči da se nosi sa problemima i neprijatnim osjećanjima i razvije društvene vještine i samopouzdanje koje mu je potrebno u društvu vršnjaka.

Pomozite mu da izgradi pozitivnu sliku o sebi bez obzira da li ima uredan ili atipičan razvoj. Naučite ga da je ono svakako vrijedno ljudsko biće.  

Šta još roditelji mogu da urade?

Pomozite djetetu da se sprijatelji sa drugom djecom tako što ćete u goste pozivati drugove iz škole da se igraju i druže sa vašim djetetom. Za prevenciju nasilja veoma je važno da dijete ima prijatelje koji mu mogu pružiti podršku.

Prema mom profesionalnom i ličnom iskustvu kao osobe sa oštećenjem sluha, nasilnici uglavnom biraju djecu koja su usamljena, izolovana i odbačena od društva. Kada sam krenula u školu, imala sreću da dobijem divnu i punu razumijevanja učiteljicu. Svojim strpljenjem i pozitivnim stavom prema meni i mom hendikepu dala je primjer ostaloj djeci iz odeljenja. Moji drugovi iz odjeljenja su zatim dali primjer ostaloj djeci iz škole. Djeca su me jako lijepo prihvatila i družila su se sa mnom. U školskom dvorištu za vrijeme odmora uvijek sam bila okružena drugovima koji su uvijek bili spremni da mi pruže podršku, te nisam bila laka meta za nasilnike. Dešavalo se da se poneka i posvađamo i upustimo se i u sukobe, ali smo uvijek nalazili načine sami da ih rješavamo.

Zadatak roditelja je da nauče dijete da odbije ulogu žrtve. Jednom naučen i vremenom ojačan takav obrazac ponašanja kasnije je teže iskoreniti.

Objasnite djetetu da maltretiranje nije njegova krivica i da nije odgovorno za tuđe ponašanje. Pomozite mu da razumije zašto neka djeca koriste neprihvatljive oblike ponašanja. Kad nešto razumijemo lakše nam je da se odbranimo.

Ne prijavljuje svako dijete nasilje roditeljima. Mnoga se djeca stide ili plaše da ispričaju ono što im se događa sa nasilnicima. Ohrabrite dijete da slobodno izražava osjećanja. Dajte mu do znanja da ste tu za njega i da ima vašu podršku. Na taj način će se dijete osjećati bezbjednije i imaće više snage da se suočava sa problemima.

Ukoliko za to osjetite potrebu, potražite stručnu pomoć. Nije uvijek lako razaznati kada nam je potrebna stručna pomoć. Normalno je su ljudi ponekad tužni, ljuti ili agresivni, ne zahtijeva svaki problem pomoć defektologa, psihologa ili psihoterapeuta. Kada način na koji mi doživljavamo problem ometa naše normalno funkcionisanje, a naši najbliži ili prijatelji nam ne mogu pomoći, onda je vrijeme da zatražite pomoć profesionalca koji ima iskustva u radu sa djecom i roditeljima žrtvama nasilja.

HiPP

Procedure i Izazovi Samohranog…

Leave a Reply