Kako da učimo djecu da vjeruju da mogu da postanu pametnija

Autor: Snežana Radusinović, RTCG

Zašto obrazujemo djecu koja su opsjednuta peticama i diplomama, a ne znanjem? Da li nastavnici i roditelji vaspitavaju djecu koja ne umiju da sanjaju velike snove, čiji je najveći san dobar rezultata na sljedećem testu? Kako škola stvara učenike koji se plaše grešaka i izbjegavaju prepreke i izazove? Sve su to pitanja kojima se intenzivno bavi posljednjih godina profesorica Stenford Unverziteta i ugledna američka naučnica, Kerol Dvek. Plod njenih istraživanja je teorija mentalnog stava i istomena knjiga, koja je izdata 2006. godine, koja je izazvala revoluciju u pedagogiji, a zahvaljujući njoj se značajno mijenja pedagoška praksa u mnogim školama širom svijeta.

Sjedjela sam u biblioteci OŠ ”Sandringam” u Londonu kad mi je rečenica …I tako, možete cijelog života postajati sve pametniji! uletjela u glavu. U holu ispred biblioteke direktor škole, Robert Klieri, završavao je intervju posvećen primjeni novih tehnologija u obrazovanju. Koleginica Biljana, novinarka makedonske televizije, privodila je razgovor kraju i dala mi znak da je kamera moja. Prošla sam pored nastavnice programiranja koje je nestrpljivo čekala da počnemo sa snimanjem i pohitala za direktorom da ga pripitam što je zapravo mislio kada je to rekao.

“Ubjeđenje da stalno možete postati pametniji dio je razvojnog mentalnog stava koji na razne načine podstičemo kod učenika, nastavnika, roditelja i svih zaposlenih u školi. U pitanju je teorija koju je razvila poznata američka naučnica”, rekao je direktor i pokazao prstom ka zidu na kome su bile nanizane fotografije poznatih pedagoga. Sa poslednje fotografije gledala me izrazito živim očima žena ispod čijeg imena, pored godine rođenja, za razliku od svih ostalih portreta, nije stajala godina smrti.

“To je Kerol Dvek, profesorica sa Stenforda, još uvijek je aktivna. Naša škola već pet godina primjenjuje ovaj koncept i bilježimo izvanredne rezultate. Razvojni mentalni stav imaju učenici koji vjeruju da mogu postati pametniji, da mogu razvijati svoju inteligenciju. Oni su ubijeđeni da tokom cijelog života mogu razvijati svoje sposobnosti i talente, tako što vrijedno rade i stalno eksperimentišu. Takvi đaci vole izazove, ne osjećaju se loše kada griješe, rijetko se porede sa drugima, nisu opterećeni ocjenama i stalno teže da budu sve bolji u svemu što rade”, dodao je direktor.

Kao učenica koja je tokom cijelog školovanja stajala na braniku svojih petica kao na braniku domovine, kao neko ko je u grešci dugo vidio smrtnog neprijatelja, kao osoba koja je u mladosti strepjela od izazova – bila sam zapanjena. Iako me život, po napuštanju školskih klupa, iskustveno doveo do svijesti da je sve stalna promjena, nisam mogla, a da se ne zapitam kako se tome uče djeca školskog uzrasta.

Tako smo u naš raspored snimanja ubacili temu koja nam se slučajno pojavila na putu – razvojni mentalni stav.

“Nauka kaže da uvjerenja oblikuju naše ponašanje. Ako krenete od pretpostavke da se možete mijenjati, vjerovatno ćete istrajati kada naiđete na prepreku, vjerovatno ćete misliti da su izazovi korisni i da možete učiti iz svojih grešaka. Jer sebe vidite kao nekoga ko je otvoren za promjenu. Ako ste ubijeđeni da se ne možete mijenjati, vjerovatno ćete biti manje uporni i nećete vidjeti greške kao priliku da učite. Mislite da ste rođeni sa određenom stepenom inteligencije, da se to ne može mijenjati i niste ni raspoloženi za promjenu. Ukratko to je slika fiksnog mentalnog stava”, objasnio je Majk Geršon, autor priručnika o razvojnom mentalnom stavu.

Ako djecu hvalimo zbog urođenih sposobnosti i talenata govoreći im da su briljantni, fantastični, u većini slučajeva stvorićemo kod njih krhko samopouzdanje. Čim se sretnu sa izazovom i ne čuju ovu vrstu pohvale djeca nisu raspoložena da istraju i njihov osjećaj o vlastitim mogućnostima se smanjuje. Ako hvalimo djecu zbog strategija koje koriste, upornosti, sposobnosti da se zabave dok se nose sa izazovom i sl. skrećemo pažnju na proces učenje i ističemo da tamo leži tajna njihovog uspjeha, naglašava Majk Geršon.

Zato Kerol Dvek insistira na temeljnoj promjeni načina pohvale u vrtićima i školama. U OŠ Sandringam Džema Goldenberg, odgovorna za obuku zaposlenih u školi, ali i roditelja, ispričala nam je kako su promijenili pedagoški pristup u školi.

“Hvalimo djecu zbog procesa učenja, a ne zbog rezultata učenja. Kažemo im da treba dobro da zagriju mozak i da su izazovi i prepreke najbolji način da mozak vježba. Što vise vježbaju, postaju sve pametniji. Ako završe zadatak brzo, ne hvalimo ih zbog toga. Samo im kažemo da smo protraćili njihovo vrijeme jer nisu zadacima dobro zagrijali mozak, pa im damo nešto teže kako bi mozak imao priliku da vježba. Tako se učenici navikavaju da vrijedno rade i da uživaju u izazovima. Djeca sa fiksnim mentalnim stavom se plaše izazova jednostavno zato što ne vjeruju da mogu da se mijenjaju. Djeca sa razvojnim mentalnim stavom vole da prave greške jer znaju da tako uče, razvijaju se i postaju pametnija”, objašnjava ona.

Umjerenost na proces učenje umjesto na rezultate i ocjene, nikako ne donosi pogoršanje u postignućima učenika. Naprotiv!

“Nacionalni test znanja bio je veoma težak. Čuli smo od kolega iz drugih škola da su njihovi đaci bili veoma uznemireni kad su vidjeli zadatke. Neki su plakali, neke je uhvatila panika. Učenici naše škole snašli su se odlično na ovom testu i bili su veoma smireni, jer su naviknuti na teške zadatke. I znaju da to što im je nešto teško ne znači da nisu pametni“, kaže Goldenberg .

Kako bi se djeca rasteretila jednog od najvećih strahova koji vladaju u školi, straha od neuspjeha, nastavnici mijenjaju i svoj odnos prema greškama.

“Greške su sastavni dio učenja. Ako kao nastavnici napravimo grešku, recimo pogriješimo u pravopisu kada pišemo na tabli, ne pokušavamo da je sakrijemo. Zahvalimo se djeci koja su grešku primijetila i ispravimo je. Zato se ni djeca ne podsmijavaju jedni drugima kada griješe. Učenici naše škole se ne stide svojih grešaka”, dodaje Goldenberg.

Uprava OŠ Sandringam organizuje i obuke za roditelje, jer smatraju veoma važnim da ono što usvoje u školi, djeca potvrde i kod kuće. Goldenberg radi obuku za roditelje kako bi i oni podsticali kod djece razvojni mentalni stav. Primjećuje razliku u mentalnom stavu njenih sinova.

“Starijeg sam često hvalila za rezultat, recimo kada uspješno složi slagalicu. Govorila sam mu da je briljantan, da je pametan. Poslije sam primijetila da nerado uzima da slaže komplikovanu slagalicu jer se vjerovatno plaši da ću mu reći da nije pametan ako je ne složi. Mlađeg sina sam dobila nakon što sam prošla edukaciju o mentalnim stavovima. Njega sam uvijek hvalila što je istrajan, što se ne predaje kad naiđe na teškoću, što uživa dok slaže pazle i nisam obraćala pažnju na rezultat. On je izgradio razvojni mentalni stav”, primjećuje Goldenberg.

Ako roditelji i nastavnici žele da svojoj djeci i učenicima daju vrijedan poklon, prema riječima profesorice Dvek, najbolja stvar koju mogu da urade je da ih nauče da zavole izazove, da se pozabave svojim greškama, da uživaju u naporu i vrijednom radu i da nikada ne prestanu da uče. Na ovaj način djeca neće postati robovi pohvale, već će cijelog života imati razne prilike da grade i popravljaju svoje samopouzdanje.

Izvor: Digitalizuj.me

  • HiPP

    Procedure i Izazovi Samohranog…

    Leave a Reply