PIŠE: Marijana Bulatović Medenica, geštalt psihoterapeutkinja i psihološkinja
Kod djece je proces tugovanja drugačiji nego kod odraslih, samim tim što je i kvalitet mišljenja drugačiji u odnosu na odrasle. Dijete se „priprema“ na gubitke od samog rođenja. Beba funkcioniše na principu zadovoljstva: gladna sam – nahrani me, pospana sam – uspavaj me, i slično, i osjeća uznemirenost ukoliko njene potrebe nijesu zadovoljene. Majka obrađuje bebinu uznemirenost i vraća je u obliku koji je prihvatljiv za bebu. Beba polako stiče povjerenje u majku, što je kasnije i osnova za povjerenje u život.
Ukoliko je roditelj hladan, ukoliko ne može da podnese bebinu uznemirenost i da je preradi, ukoliko bebine potrebe nijesu zadovoljene, beba bazično stiče osjećaj nepovjerenja i nepripadanja. Postepeno se razvijaju različiti mehanizmi koji omogućavaju opstanak i preživljavanje. Ti mehanizmi jesu korisni za dijete jer mu omogućavaju psihološko preživljavanja. Međutim ako se i kasnije zadrže nijesu adekvatni i izvor su mnogih teškoća za osobu. Kasniji gubici, i u odraslom dobu istovremeno oživljavaju i taj rani gubitak sebe, taj osjećaj nepripadanja, neadekvatnosti, što najčešće dovodi do razvijanja psihosomatike i neadekvatnog psihičkog funkcionisanja i dodatno komplikuje nošenje sa gubitkom.Zato je važno da roditelji budu topli, adekvatni, uz postavljanje jasnih granica.
Dijete ne raspolaže riječju da ispolji ono što osjeća. Roditelj je taj koji imenuje osjećanja i daje značenje tome. U periodu oko druge godine, djeca uveliko pokazuju širok spektar osjećanja. Većini roditelja je svojstveno da ljutnju i tugu označavaju kao negativna osjećanja, i takvu poruku prenose djeci. Često se, posebno dječacima, upućuje poruka: „Ti si muško, nije u redu da plačeš.“ Takođe, djecu često kažnjavamo kada su ljuta. Tako dijete uči da ta osjećanja nijesu adekvatna i često, ako osjeća ljutnju i tugu, doživljava da ono samo nije adekvatno, da nije u redu. Djeca znaju da potisnu takva osjećanja, da ih okrenu ka sebi, unutra, a ne ka spolja. Gubici upravo izazivaju ta osjećanja, tako da se dešava da dijete ili odrasli često plaču u sebi ili ljutnju okrenu ka sebi, što na kraju dovodi do razvijanja raznih psihosomatskih oboljenja i teškoća u funkcionisanju osobe..Važno je da roditelj ispoštuje svako dječje osjećanje, da djetetu šalje poruku da je u redu biti tužan, biti ljut, i da mu bude model u ispoljavanju tih osjećanja.
Ako roditelj doživi gubitak, važno je da ispoljava osjećanja pred djetetom i da priča o tome. Dijete intuitivno osjeća tugu majke kada je ona nekoga izgubila. Ako majka negira svoju bol i tugu, dijete dobija poruku da je u redu biti u neskladu sa sobom. Ili ako je majka zaglavljena u svom bolu, dijete može biti lojalno majci jer će sve da uradi za njenu ljubav i na taj način da potpuno zaustavi sebe, što se može manifestovati kroz neuspjeh u školi, neprilagođeno ponašanje, povučenost, probleme sa spavanjem, enurezu (noćno mokrenje) i slično. Treći faktor koji utiče na način na koji doživljavamo gubitke, i kao djeca a kasnije kao odrasli, jeste karakteristika dječjeg mišljenja.
Djetetu je teško da shvati smrt kao kraj, kao konačnost. Drugačije je i shvatanje uzročnosti pojava, posebno onih koje su daleko od iskustva djeteta. Dijete može da vjeruje da je nešto što je ono uradilo, izazvalo na primjer smrt nekog bliskog – magizam u mišljenju ili da vjeruje da može avionom ili pomoću kišobrana da ode na nebo i posjeti nekoga ko je umro. Zato je važno saopštiti djetetu o smrti nekog bližnjeg na način koji je primjeren njegovom uzrastu i razvoju mišljenja. Najbolje bi bilo da to uradi osoba u koju dijete ima najviše povjerenja.
Dijete ne raspolaže riječju da ispolji ono što osjeća. Roditelj je taj koji imenuje osjećanja i daje značenje tome. U periodu oko druge godine, djeca uveliko pokazuju širok spektar osjećanja. Većini roditelja je svojstveno da ljutnju i tugu označavaju kao negativna osjećanja, i takvu poruku prenose djeci. Često se, posebno dječacima, upućuje poruka: „Ti si muško, nije u redu da plačeš.“ Takođe, djecu često kažnjavamo kada su ljuta. Tako dijete uči da ta osjećanja nijesu adekvatna i često, ako osjeća ljutnju i tugu, doživljava da ono samo nije adekvatno, da nije u redu. Djeca znaju da potisnu takva osjećanja, da ih okrenu ka sebi, unutra, a ne ka spolja. Gubici upravo izazivaju ta osjećanja, tako da se dešava da dijete ili odrasli često plaču u sebi ili ljutnju okrenu ka sebi, što na kraju dovodi do razvijanja raznih psihosomatskih oboljenja i teškoća u funkcionisanju osobe..Važno je da roditelj ispoštuje svako dječje osjećanje, da djetetu šalje poruku da je u redu biti tužan, biti ljut, i da mu bude model u ispoljavanju tih osjećanja.
Ako roditelj doživi gubitak, važno je da ispoljava osjećanja pred djetetom i da priča o tome. Dijete intuitivno osjeća tugu majke kada je ona nekoga izgubila. Ako majka negira svoju bol i tugu, dijete dobija poruku da je u redu biti u neskladu sa sobom. Ili ako je majka zaglavljena u svom bolu, dijete može biti lojalno majci jer će sve da uradi za njenu ljubav i na taj način da potpuno zaustavi sebe, što se može manifestovati kroz neuspjeh u školi, neprilagođeno ponašanje, povučenost, probleme sa spavanjem, enurezu (noćno mokrenje) i slično. Treći faktor koji utiče na način na koji doživljavamo gubitke, i kao djeca a kasnije kao odrasli, jeste karakteristika dječjeg mišljenja.
Veoma je važno ne zanemariti činjenicu da se mišljenje djece, pogotovo djece mlađeg i predškolskog uzrasta, po kvalitetu razlikuje od mišljenja odraslog. Kod djece ne postoje jasne granice između subjektivnog i objektivnog svijeta. Dijete kada se rodi u potpunoj je konfluenciji sa majkom. Kako se odvija intelektualni razvoj i postepeno postavljanje granica od majke, počinje da stiče svijest prvo o fizičkom, a zatim o psihološkom identitetu. U prosjeku oko treće godine dijete formira svijest o sopstvenom ja, ali se i tokom kasnijeg razvoja uočava to nerazlikovanje ja od ne – ja, između unutrašnjih i spoljašnjih pojava, fizičkog i psihičkog svijeta. Usljed toga, u dječjem shvatanju pojava često se uočava objektivizacija subjektivnog i subjektivizacija objektivnog. Na primjer, djeca mlađeg uzrasta smatraju da se njihove misli, snovi, odigravaju van njih ili da je nebo napravio čovjek. Ovakvo shvatanje realnosti se posebno odnosi na one pojave koje su daleko od iskustva djeteta.
Djetetu je teško da shvati smrt kao kraj, kao konačnost. Drugačije je i shvatanje uzročnosti pojava, posebno onih koje su daleko od iskustva djeteta. Dijete može da vjeruje da je nešto što je ono uradilo, izazvalo na primjer smrt nekog bliskog – magizam u mišljenju ili da vjeruje da može avionom ili pomoću kišobrana da ode na nebo i posjeti nekoga ko je umro. Zato je važno saopštiti djetetu o smrti nekog bližnjeg na način koji je primjeren njegovom uzrastu i razvoju mišljenja. Najbolje bi bilo da to uradi osoba u koju dijete ima najviše povjerenja.
Ako se djetetu, na primjer, kaže da je ta osoba otputovala ili otišla da se ne vrati, dijete svaki odlazak može tumačiti kao smrt. Dijete, naročito poslije četvrte godine, može postavljati mnogo pitanja o tome. Kroz pitanja, dijete pokazuje ne samo interesovanje za tu pojavu, već uspostavlja i kontakt sa odraslom osobom. Odgovori koji se daju trebalo bi da budu dostupni djetetu. Ukoliko dijete traži da posjeti grob trebalo bi ga povesti, jer svako mistifikovanje kod djeteta stvara zbunjenost i ostavlja mu mogućnost da sâmo tumači smrt, što može da dovede do niza negativnih posljedica.
