Svaka igra je za svako dijete

igranje2

PIŠE: Tamara Kostić, NTC učenje

Nije li interesantno da djeca prihvataju sve igračke ukoliko se one uklapaju u njihovu igru? Kako to da se ne pobune kada ih neko odrasliji preusmjeri na igru koju smatra „adekvatnijom“? U programu kao što je NTC se ne povlači rodno zasnovana razlika pri realizaciji neke aktivnosti. Svaka igra je za svako dijete. Tu smo da djeci ponudimo sve mogućnosti. Akcenat je na onome što je važno za razvoj dječijeg bića u cjelini: na motorici, rezonovanju i pamćenju, na kreativnosti i verbalizaciji, na emocionalnom i socijalnom aspektu. Igre spretnosti i brzine, nizanje perli, crtanje, prebrojavanje i ples namijenjene su i dječacima i djevojčicama. Nema razlike.

U svjetlu burnih društvenih promjena koje u velikoj mjeri igraju ulogu u dječijem razvoju nije rijetkost čuti da „nikad nije bilo teže podučavati“, da su „ova djeca danas čudo“ i da je „sve bilo drugačije kada smo mi bili klinci“. Da, istina je da se vremena brzo mijenjaju, pogotovo ako se promjene posmatraju kroz prizmu djetetovog svijeta: mijenjaju se dječije igre i pitanja, interesovanja, način pokazivanja emocija i stavova, stilovi i kanali komuniciranja, dječiji motivi, navike i mnogo toga još. Naravno, ovo nije ni približno iscrpna lista psihosocijalnih aspekata koji se mijenjaju. Svako od vas će je uspješno dopuniti posmatrajući djecu oko sebe. U svemu ovome nije dovoljna konstatacija, već je mnogo veći izazov za svakog ko vaspitava/podučava djecu zapravo savladavanje načina na koje je moguće nositi se sa postojećim i nadolazećim promjenama.

Počinje igra!

Kada je riječ o dječijoj igri, veoma je interesantno posmatrati načine na koje je djeca iniciraju, kako raspodjeljuju uloge i kako određene pojmove i procese „pune značenjem“ tokom igre. Dok se dječija igra odvija u prisustvu odraslih, na svakom koraku se mogu čuti njihovi različiti komentari, njihova odobravanja ili neodobravanja, čuđenja i pohvale. Pod tim se smatra da se odvija jedan vid učenja, i to socijalnog učenja ili učenja po modelu, izuzetno bitnog za izgradnju slike o sebi i svijetu. Upravo načini započinjanja i konkretna realizacija igranja, posezanje za igračkama ili odabir „ekipe za igru“ nisu uvijek djetetov slobodni izbor. Tu se očitavaju roditeljski sistemi vrijednosti, porodični i bračni odnosi, pa i prioriteti društva u kom dijete odrasta. Uticaj medija. Dominantni motivi djeci bliskih osoba. Stereotipi. Jasno je da je čitavo društvo važno za razvoj dječije igre. Iz društva potiču glavni faktori koji su zaslužni za socijalizaciju svakog djeteta (a među njima najvažniji porodica, a potom škola, vršnjačka grupa, mediji i tako dalje). U tom smislu je dječija igra, između ostalog, odraz socijalnih uticaja. Recimo, pitanje „ženskih“ i „muških“ igara nije prisutno od juče.

Apsolutno sve odrasle osobe koje ulaze u interakciju sa djetetom su u najmanju ruku delegati društvenog konteksta u kom žive, a to znači da neposredno pred dijete iznose kako lične stavove i očekivanja od dječaka i djevojčica, poglede na determinisane slobode i ograničenja unutar rodnih uloga, tako i opšte vrijednosti i norme jedne sredine o razvoju djetetovog identiteta. Na primjer, za jednog dječaka je veoma poželjno da se zainteresuje za rasklapanje i popravljanje različitih igračaka, za sportove i akciju na otvorenom, gradnju od kocaka i za korišćenje igračaka-vozila. Sa druge strane, djevojčicu je teško zamisliti nezainteresovanu za lutke i igračke-bebe u kolicima, za ples, slikanje i rukotvorine različitih vrsta, staranje o igračkama-ljubimcima i tome slično.

Ovdje je važno najprije razumjeti kompleksnost procesa vaspitanja i podizanja uopšte. Uputno je smatrati socijalno učenje na relaciji dijete-roditelj odgovornim za vaspitanje u tom smislu, ali ne izostaviti ličnost roditelja, njihove odnose sa roditeljima, biološke/genetske predispozicije i djeteta i odraslih i niz drugih faktora. Djeca dobijaju povratnu informaciju od odraslih (bilo da je upućena direktno ili indirektno) da određena aktivnost jeste ili nije „za njih“. Nije riječ o postavljanju uzrasnih ili ograničenja koja su shodna situaciji, već o ograničenjima definisanim samo na osnovu pripadnosti populaciji djevojčica ili populaciji dječaka. Ponekad se ide i toliko daleko da se taj uticaj manifestuje kroz kontrolu nad igrovnim aktivnostima i nametanje alternativne igre („Sine, pa nemoj to, to je za djevojčice. Ajde uzmi ovaj traktor i bager, pa ćemo mi momci da punimo ovdje peskom.“). Dijete je dobilo informaciju. Ili, primjera radi: „Nemoj se ljutiti što te ne puštaju, draga. Neka ih, oni su dječaci. Oni vole da trče i da šutiraju.“ Dijete je dobilo informaciju. Svakako da je uzročno-posledičnu vezu teško, pa i nemoguće ovako definisati, ali jedno je sigurno: socijalno učenje je važan, ali ne i jedini faktor koji objašnjava načine (ali i ishode!) vaspitanja koje će biti manje ili više u skladu sa polom djeteta (Podsjećanja radi, pol je pojam koji se odnosi na biološku kategoriju i dijete ga dobija rođenjem, dok se rod odnosi na socijalnu kategoriju i izgrađuje se iskustvima, učenjem, praksama socijalizacije itd.).

Da ti kažem šta je za tebe!

Česte, skoro tipične situacije u praksi predškolskih ustanova zgodne za razgovor o ovoj temi tiču se korišćenja igračaka i aktivnosti vezanih za njih. Dječije aktivnosti koje obuhvataju uljepšavanje, kuvanje, brigu o drugim bićima i slične, su većinom namijenjene djevojčicama. Pojedina djeca čak percipiraju da postoji „muški“ i „ženski“ kutak u zajedničkom prostoru. Prepoznaju to i u prodavnicama igračaka. Dečaci uglavnom imaju opcije da odaberu nešto iz spektra igračaka koje su vezane za avanturu, istraživanje, spašavanje drugih ili sport. Djevojčicama te opcije nisu ponuđene u istoj mjeri.

Vidite, nije samo stvar u tome što decenijama odrasli upućuju djecu na igračke za djetetov rod, nego i u tome što nijednog trenutka ne ponude djetetu alternativu, izbor „onog drugog“. Roditelji i vaspitači/ce su upravo tu da kažu da je svaka igračka za sve. Lutkama, kockama i vozilima na slične ili pak, različite načine, u zavisnosti od interesovanja, mogu da se igraju i dječaci i djevojčice, to je sasvim jasno, ali djeca to tokom razvoja neće spoznati ukoliko im neko od odraslih modela to ne ponudi. Djeca na ranom uzrastu nemaju kapacitet da osvijeste da je svaka igračka za njih i da mogu da odaberu bilo šta, iako pojedini odrasli vjeruju da djeca to sama mogu. Na osnovu reakcija odraslih, a potom i vršnjaka/kinja dijete vrši selekciju materijala za igru i načina igranja. Dovoljno je da neko djevojčici kaže: „To je za dječake, uzmi nešto drugo.“ ili dječaku, uz osmijeh: „Nećeš valjda time da se igraš, pa ti si dječak!“ Isticanje rodnog identiteta ponekad se svodi na ograničavanje realizacije započete igre, a kod djece ovog uzrasta je nerijetko zastupljeno i kod kuće i vrtiću. Uloga odrasle osobe je da prati i moderira igru (da posreduje, blago interveniše i premošćava jaz), pogotovo ako dođe do sukoba zbog rodnog pitanja i sigurnim koracima odvede do rješenja eventualnog konflikta. Zato je važno imati jasan stav o tome.

A kako drugačije?

Posljedice ovakvog odnosa prema dječijoj igri nisu odmah vidljive. Dječaci i djevojčice se rijetko bune, rijetko pokazuju nezadovoljstvo ili frustriranost zbog preusmjeravanja na igru koja je očekivana za rod kom pripadaju jer ih ponekad vršnjačka grupa već čeka u započetoj aktivnosti. Treba samo da se pridruže. Čak i kada nije tako, navedeni primjeri govore o tome da su odrasli spremni da budu partneri/ke u toj socijalno poželjnoj, očekivanoj vrsti igre. Posledice se javljaju naknadno, pri formiranju vrjednosnog sistema. Predškolsko dijete već vrjednuje šta jeste za dječaka, a šta za djevojčicu, čega da se kloni, a kojim aktivnostima da se pridružuje, kao i pri kakvoj vrsti organizacije sopstvenog vremena će biti pohvaljeno.

U programu kao što je NTC se ne povlači rodno zasnovana razlika pri realizaciji neke aktivnosti. Svaka igra je za svako dijete. Akcenat je na onome što je važno za razvoj dječijeg bića u cjelini: na motorici, rezonovanju i pamćenju, na kreativnosti i verbalizaciji, na emocionalnom i socijalnom aspektu. Igre spretnosti i brzine, nizanje perli, crtanje, prebrojavanje i ples namijenjene su i dječacima i djevojčicama. Nema razlike. U tim aktivnostima se kriju važne poruke za kognitivni sistem svakog djeteta, a među njima važnost asociranja, pokretljivosti i analiziranja rješenja. Ono što je takođe veoma bitno je rast samopouzdanja i oslobađanje djeteta da se oproba u najrazličitijim aktivnostima. Odličan primjer je i NTC u prirodi. Nema gotovih igračaka, nego djeca sastavljaju nove predmete za igru od onoga što pronađu u okolini. Penju se na drvo, uz uzvišenja, preskaču i uče da se orijentišu prateći znakove na otvorenom. Isto tako, vježbaju da što preciznije slože kamenčiće po veličini ili boji, crtaju i računaju na kraju šumskog poligona. Rodni stereotipi ne razbijaju samo kroz razgovor sa djecom i objašnjenja koja su ponekad upitna za razumijevanje u predškolskom uzrastu, nego na aktivan način, kroz igru i svakodnevnu praksu, a što je najvažnije, u saradnji sa djecom.

Svi, sve

Ovakav pristup temi nema za cilj da generalizuje ponašanje odraslih prema dječijoj igri, niti da osudi odrasle u cjelosti. Veoma je važno osvijestiti koliko ograničenja na rodno stereotipnu igru utiču na razvoj dječije slike o sebi, komunikacije i odnosa sa svietom uopšte. Dužnost i obaveza odraslih je da učestvuju izgradnji deteta koje će se truditi da prevazilazi sebe, nudeći i djevojčici i dječaku sve vrste igre, sve načine organizacije slobodnog vremena i sve opcije hobija, a kasnije i zanimanja. Odgovornost je zaista velika. Dobar početak je zato, ohrabriti svu djecu u svim aktivnostima i nijednog trenutka ne izgubiti iz vida da je svaka igra u kojoj dijete razvija neku vještinu i brže se osposobljava za određene aktivnosti i stiče nova iskustva, ustvari odlična igra. I za djevojčice i za dječake.

HiPP

Procedure i Izazovi Samohranog…

Leave a Reply