Realna ili pretjerana očekivanja od djeteta?

ocekivanja

PIŠE: Branka Vasilev, psihološkinja

Žurite da što više i što brže postignete, da što više i što brže zaradite, a onda kada dođete do tog nekog cilja shvatite da ste se u međuvremenu iscrpjeli, da vam je zdravlje narušeno, da ste ostarjeli prije vremena, da je trebalo da idete sporijim tempom i sačuvate sebe jer djetetu treba zdrav, emotivno stabilan roditelj, koji za njega ima strpljenja i nerava.

Živimo brzo pa brz tempo života namećemo i djeci. Žalimo se da je nastavni plan i program preobiman,  da su djeca preopterećena školskim obavezama, da imaju previše školskih časova u toku dana, da predugo borave u zatvorenom prostoru, da previše vremena provode ispred monitora, da su fizički neaktivna, da se nezdravo hrane, da su preopterećena i nemaju dovoljno sna. Čudimo se kako je sve više djece sa krivom kičmom, ravnim stopalima, anemične, bolešljive, agresivne, sa problemima u ponašanju. Umjesto da im pomognemo da formiraju zdrave navike i vode uredan život, mi ih dodatno opteretimo insistiranjem na dodatnim časovima, školama, treninzima, radionicama, a da toga često nismo ni svjesne. Isuviše se fokusiramo na postignuća, dok sam odnos sa djetetom zapostavljamo. I tako djeca postanu preopterećena raznim obavezama i očekivanjima roditelja.

„Mnogi od problema u ponašanju djece sa kojima se danas suočavamo nastaju zbog toga što su djeca prosto pretrpana svim i svačim, i izložena suviše brzom tempu života.“  Kim Džon Pejn, pedagog.

Ognjen, osmogodišnji dječak, odličan učenik, govori srpski i njemački, ume da pliva, od pete godine trenira košarku i među pet najboljih je u svojoj grupi. Ognjenova mama nije ozbiljno shvatala upozorenja da bude oprezna, da ga ne pritiska isuviše, da je preopterećen. Razmišljala je:“Ali, on je uspješan, on to može, njemu to ide, on je sam odabrao košarku i ne želi da odustane…“, međutim zabrinula se kada su se kod Ognjena pojavili tikovi.

Jana je krenula u prvi razred. Pored toga mama ju je upisala u muzičku školu, na kurs engleskog jezika, a vikendom je vodi u školu jahanja. Zabrinula se kada su se pojavile promjene u Janinom ponašanju, a pored toga, od zdrave djevojčice Jana je postala anemično, iscrpljeno i bolešljivo dijete.

Laza je sa 5 godina počeo da trenira fudbal i odlično mu je išlo. Međutim nakon šest meseci Laza je počeo da stagnira, čak i da nazaduje. Roditeljima nije bilo jasno šta se to odjednom dogodilo. Izgledalo je kao da je na terenu neko drugo dijete, a ne Laza. Do tada su se već svi bili uvjerili u Lazine sposobnosti, ali on jednostavno to što može iz nekog razloga nije pokazivao na terenu. I dok je trener smatrao da je problem u porodici i govorio da se roditelji miješaju u posao trenera… Lazini roditelji nisu dijelili njegovo mišljenje: „Svašta, pa mi ga svi podržavamo, bodrimo“.

Jednom kad se pojave, problemi se teško i sporo rješavaju. Stoga vas kao roditelje zanima šta je to što vi treba da radite da do tih problema ne bi ni došlo? Šta je to što vi kao roditelj treba da uradite da bi djetetu obezbijedili uslove za zdravo odrastanje? Kako da obezbijedite stimulativno okruženje za razvoj njegovih potencijala, a da ga ne preopteretite?

Moramo biti dobar uzor djetetu ako mu hoćemo pomoći na putu odrastanja
Roditelj obično stavlja sebe na poslednje mjesto, a zapravo prvo treba da se pobrine za sebe, da bi bila dobra djetetu. Kako će pomoći djetetu da formira zdrave navike, ako on sam nema zdrave navike (ako jede brzu hranu, preskače doručak, previše konzumira cigarete, kafu, alkohol, puno vremena provodi uz mobilni i računar, nedovoljno spava…)  i ne vodi uredan život? Dijete u roditelju treba da ima adekvatan uzor. Na njega veći uticaj ima ono što roditelj radi, nego ono što govori.

Kad se roditelj osjeća dobro u svojoj koži, kada je ostvaren i zadovoljan, manja je vjerovatnoća da će od djeteta imati nerealna očekivanja i pritiskati ga da ostvari njihove neostvarene ambicije, da će imati potrebu da ga porede sa drugom djecom i da se takmiči i dokazuje drugim roditeljima.

Prije svega, djetetu je potrebno obezbijediti mirnu porodičnu atmosferu, posvetiti pažnju i vrijeme
Djetinjstvo bi trebalo biti bezbrižno i radosno, ali pošto je vršnjačko nasilje sve učestalije čini  se da smo sve dalje od tog bezbrižno. Tim više, djetetu je po povratku iz vrtića, škole potrebna mirna porodična sredina koja za njega predstavlja utočište, sigurnu luku, gde se osjeća sigurno, voljeno i prihvaćeno, gde mu roditelji posvećuju pažnju i vrijeme. Ako se interesujemo samo za ocjene i postignuća u vanškolskim aktivnostima, ako se trudimo da isprogramiramo djetetov dan raznim korisnim aktivnostima, a pri tome nemamo vremena za dijete, ono može zaključiti da naša ljubav prema njemu zavisi od njegovih ocjena i postignuća, da ono vrijedi onoliko koliko aktivnosti uspješno pohađa.

Izgraditi blizak odnos sa djetetom i prihvatiti ga takvim kakvo jeste
Poznavati dijete i imati realna očekivanja od njega, izgraditi blizak odnos sa njim i prihvatiti ga takvim kakvo jeste, strpljenje, priznavanje prava na grešku, povjerenje u djetetove sposobnosti i ohrabrivanje su kvaliteti koje rododitelj treba da ima kako bi dijete stimulisali u skladu sa njegovim psihofizičkim mogućnostima.

Za pravilan razvoj neophodno je da dijete u toku dana ima vremena za igru
Obezbijediti stimulativnu sredinu za razvoj djetetovih potencijala ne znači u  potpunosti isprogramirati njegov dan do te mjere da mu ne ostaje vremena za igru, druženje sa vršnjacima, boravak na svježem vazduhu i odmor. Dijete ne treba da ima pun dnevni raspored. Za pravilan razvoj neophodno je da dijete u toku dana ima vremena za igru. Tokom igre dijete razvija maštu, istražuje, imitira,  uživljava se u razne uloge, oslobađa se napetosti.

Broj i vrsta aktivnosti zavise od uzrasta, sposobnosti i interesovanja djeteta
„Kad je imao osam godina tvoj brat je sam radio domaći, umio je da pliva, da igra šah i treniro je košarku. I sve je stizao, i da uči, i da se igra, i da trenira, i da se naspava. A ti? Ti jedva domaći stižeš da uradiš!“
Svako dijete je individua za sebe i napreduje svojim tempom te ga ne treba porediti sa drugom djecom, a pored toga to loše utiče na djetetovo samopouzdanje. Raspored aktivnosti koji je za jedno dijete odgovarajući i stimulativan, za drugo može biti isuviše naporan i stresan. Broj i vrsta aktivnosti zavise od uzrasta, sposobnosti i interesovanja djeteta. Treba da osluškujemo i pratimo potrebe djeteta, a ne da ga poredimo sa drugom djecom i da ga vodamo na raznorazne aktivnosti samo zato što tamo idu njegovi drugari.

Usljed prezasićenosti dijete može početi  da gubi interesovanje iako je talentovano
„Ne vjerujem da je za nju naporno da ima još jednu dodatnu aktivnosti zato što je ona puna energije, radoznala, brzo uči, a i muzikalna je pa to njoj neće biti problem…“
Često nije riječ o tome da li je dijete talentovano za neku aktivnost, već da li je vremenski preopterećeno, da li ono sve to fizički može da postigne. Ono može biti muzikalno, ali mu muzička škola uz ostale dodatne aktivnosti koje ima predstavlja jednostavno previše obaveza. Ono može sa lakoćom pratiti časove, ali bez obzira što ono to može, muzička škola je dodatna obaveza za koju treba izdvojiti vrijeme, uložiti napor. Čak i kada je dijete talentovano ono usljed previše obaveza i silnih dodatnih aktivnosti može postati premoreno, prezasićeno i usljed te prezasićenosti početi da gubi interesovanje i da odustaje iako se radi o talentovanom djetetu.

Ono što oseća dijete ispoljava kroz ponašanje
Ponekad dijete može da bude pod velikom pritiskom, a da uprkos tome poslušno ispunjava očekivanja roditelja jer želi udovoljiti roditeljima, vidi koliko su oni ponosni što ono jedino u razredu govori francuski, te se plaši da će ih razočarati ako odustane, ili se plaši da će ga manje voljeti ako prestane da trenira, ili jednostavno ne umije da verbalizuje ono što osjeća. Stoga je jako važno da obraćamo pažnju na djetetovo ponašanje jer ono kroz ponašanje ispoljava ono što osjeća. Djeca na preopterećenost reaguju različito. Neke od promjena u ponašanju koje mogu ukazivati da je dijete preopterećeno su odbijanje da ide na trening jer želi da se igra kod kuće, bezvoljnost, teškoće sa koncentracijom, razdražljivost, umor, nervoza, pretjerana uznemirenost pred takmičenje, zaostajanje u školi, a može da ispoljava i bijes, neposlušnost jer ga pritiskate više nego što može da podnese. Zadovoljno, odmorno dijete svakodnevno ima vremena za igru i druženje sa vršnjacima, bez poteškoća prati nastavu, nema problema sa apetitom, snom, raspoloženo je, zanteresovano za sticanje novih vještina.

Izvor: Moj psiholog

HiPP

Procedure i Izazovi Samohranog…

Comments

  1. Razgovarala sam na ovu temu sa dj.uzrasta od 6.-9.razreda.Redovni casovi+muzicka+engleski+neki ples ili sekcija+domaci i ucenjd=i po 14-15 sati rada i aktivnosti.Da nije malo previse?Stres,napetost….strasno.

  2. Djeca postaju masine,koje trce iz aktivnosti u aktivnost,vjerujem zbog ambicija roditelja…umorna su..bez energije,sve je na moranje…i ni u cemu istinski ne uxivaju,niti su do kraja posvecena.Imala sam osjecaj zaljenja,nakon sat ipo vremena,koje sam posvetila upravo ovoj temi.”Ja sam. XY,i tesko mi je……”

Leave a Reply