Društvo po mjeri djece

dijeteruka

PIŠE: Benjamin Perks, šef predstavništva UNICEF-a u Crnoj Gori

Po riječima Dejvida Bruksa, kolumniste Njujork Tajmsa, u proteklih 50 godina je zahvaljujući napretku u neurologiji, genetici, psihologiji i drugim naukama došlo do „intelektualne revolucije“. Ona nam je omogućila da faktore koji utiču da ljudi napreduju ili nazaduju danas razumijemo bolje nego ikada ranije.

Nauka nam govori da će bilo koja državna politika koja se tiče djece, a posebno djece u ranom djetinjstvu, imati isti uticaj na dugoročni prosperitet jednog društva kao i ekonomska politika. Nauka nam takođe govori da doživotnu nejednakost ljudi po pitanju prihoda, zdravlja, obrazovanja i građanskog ponašanja, kao i učestalost kriminala i nasilja u društvu, u velikoj mjeri uslovljava i određuje kvalitet učenja i, svakako, ljubav, koju djeca dobiju tokom prvih pet godina života.

Kada je riječ o učenju, sada znamo da se do pete godine života formira 85% našeg mozga. On se razvija kroz neuronske veze koje se uspostavljaju tokom interakcije sa roditeljima i drugim osobama. Počev od rođenja bebe, što više roditelj reaguje na njenu mimiku, pokazivanje, brbljanje i eventualna pitanja, to će se više ovakvih veza uspostaviti i kognitivni razvoj djeteta će biti bolji. Ovaj proces je poznat kao „serviraj i vrati“*. Do svoje treće godine, dijete je spremno i ima potrebu za opsežnijom komunikacijom sa vršnjacima i učiteljicama u vrtiću.

Dijete čiji roditelji nemaju kvalitetan kontakt sa njim i koje preskoči vrtić dolazi u osnovnu školu sa drastično skromnijim rječnikom u odnosu na ostalu djecu. Taj se jaz skoro nikada ne može nadoknaditi, što je katastrofalno za dijete jer je jezik osnov svog učenja. Vrtić je od suštinske važnosti za kompenzovanje nedostatka interakcije sa dobro informisanim roditeljima. Crna Gora je trenutno u procesu mijenjanja situacije u kojoj siromašno dijete ima deset puta manje šansi da ide u vrtić u odnosu na dijete iz bogate porodice. Cilj je da se do 2020. svakom djetetu u našoj zemlji obezbijedi pristup predškolskom obrazovanju.

Kada je riječ o ljubavi, veza između roditelja i djeteta koja se izražava u vidu fizičke prisnosti, njege i odsustva nasilja, omogućava djetetu da raste sa zdravim stavom o sebi, ali i o drugim ljudima. To se zove „bezbjedno vezivanje“ i omogućava djetetu da odraste sa sposobnošću da istražuje svijet, uči i formira kvalitetne odnose sa drugim ljudima. Činjenica da “bezbjedno vezivanje” nedostaje kod 40% ljudi je tragična. Štaviše, to društvo puno košta.

Nizak nivo vezivanja za druge može biti uzrokovan alkoholizmom ili drugom zavisnošću ili problemima mentalnog zdravlja roditelja, kao što su depresija ili anksioznost. Uzrok često može biti činjenica da je roditelj djeteta odrastao uz emotivno distancirane ili roditelje koji su ga previše kontrolisali – takve se stvari često prenose sa jedne generacije na drugu sa poražavajućim efektima po dijete. Ovaj se ciklus može prekinuti ohrabrivanjem roditelja da razmisle o svom stilu roditeljstva i pružanjem podrške da se on poboljša. Ne treba da sudimo roditeljima koji imaju problem vezivanja sa svojom djecom, već treba da nađemo suptilne načine da sa njima o tome razgovaramo i da im pružimo podršku.

Javna debata na Balkanu uglavnom se fokusira na istoriju, nacionalnost i kriminal. Skoro je nemoguće čuti jednu dobro informisanu diskusiju o siromaštvu djece, ranom razvoju, obrazovanju i zdravlju.

Najbolji novinari skoro nikada ne postavljaju ova pitanja javnim ličnostima. Ako želimo da našoj djeci ostavimo društvo koje će im omogućiti napredak i dobrobit, onda sigurno treba da preusmjerimo debatu sa onoga što se desilo 1389. 1918. ili 1945. na ono što će se desiti 2045.

Moderna društva sa privredama visokih performansi su razvoj djece svrstala u svoje prioritete i već planiraju njihovu budućnost i nakon 2045. godine. Države sa srednjim nivoom prihoda koje žele da repliciraju njihov uspjeh moraju usvojiti dvije ključne politike kao svoje prioritete u budućnosti: prva se tiče obezbjeđivanja pristupa predškolskom obrazovanju svoj djeci uzrasta 3-6 godina, a druga se bavi promocijom i pružanjem podrške roditeljima kako bi usvojili dobre prakse roditeljstva. Sve države se suočavaju sa sličnim izazovima i šansama za razvoj, a koliko se njima bavimo odražava kolika nam je posvećenost izgradnji društva po mjeri naše djece i unučadi.

Izvor: Vijesti

Leave a Reply