Zašto moje dijete ne želi da radi domaći?

ucenje222

PIŠE: Nikolina Milosavljević, psiholog i savjetnik za roditelje

Čim dijete krene u školu, u isto vrijeme, počinje da osluškuje šta roditelji i učitelji očekuju od njega. Jedna od osnovih emocionalnih potreba djeteta, po Dzon i Karen MekDonald Luis, je postavljanje realističnih očekivanja djetetu. Kada kažemo realistično to podrazumijeva da se postavljaju određena očekivanja prema djetetu tako da nisu preniska (na primjer, roditelj uopšte nije zainteresovan za ocjene u školi), niti previsoka (na primjer, roditelj je toliko zainteresovan za ocjene u školi da je u stanju da kritikuje dijete za četvorku). Pored školskog uspjeha, roditelji očekuju da dijete pokaže neki uspjeh i na drugim poljima: sport, muzička škola, i sl.

Džon i Karen MekDonald Luis, otac i majka dvoje već odrasle djece, i psihoterapeuti koji se već godinama bave edukacijom roditelja, smatraju da roditelji, kada postavljaju nerealna očekivanja pred djecom, rade  to nesvjesno i iz dobre namjere. Često kada su očekivanja postavljena vrlo visoko, iako to oni rade u ime ljubavi, zapravo, čine veliku štetu djetetu. Najčešće se ta „šteta“ vidi kroz to koliko je dijete spremno da radi domaće zadatke i obavlja školske (i vanškolske) aktivnosti.

U zavisnosti od toga kakvog je dijete temperamenta, neka djeca se maksimalno trude da postignu sve ono što im roditelji postavljaju kao izazove, koji mogu nekada biti vrlo visoki i nedostižljivi. Često su to djeca odlični učenici, ali im nedostaju neke druge životne i socijalne vještine. Tužno je to što oni rade domaće zadatke i postižu visok školski uspjeh ne zbog sebe i unutrašnje motivacije, već kako bi izbjegli kritiku ili kaznu od roditelja perfekcionista. Dakle, njima nedostaje samomotivacije koja je važna životna vještina.

Međutim, postoji ona druga grupa djece koja ne radi domaće zadatke i ne postiže očekivani uspjeh u školi. Cilj svakog djeteta, pa i svih nas, je da budemo prihvaćeni i značajni u jednoj socijalnoj sredini. Djeca to najčešće očekuju od svojih roditelja ili staratelja. Međutim, kada im iz nekog razloga ta emocionalna potreba nije zadovoljena, često se ponašaju tako da odrasli to tumače kao „neposlušno“ ponašanje.

Po Rudolfu Drejkursu, jednom od uticajnijih dječijih psihijatara, kaže da dijete kroz to „neposlušno“ ponašanje šalje poruke svojim roditeljima da mu treba hrabrenje i drugačiji pristup, a ne kažnjavanje, osuđivanje i kritika.

Dijete nesvjesno kroz izbjegavanje da radi domaće zadatke signalizira roditeljima da mu nije zadovoljena potreba da bude prihvaćen i značajan svojim roditeljima i porodici.

Neka djeca neće raditi domaći zadatak zato što žele da privuku više pažnje na sebe (traženje previše pažnje). Često će ta djeca tražiti da im roditelji pomažu i više nego što im realno treba, a roditelji će ili osećati krivicu (zato što im ne poklanjaju više pažnje) ili će biti iznervirani (zato što dijete radi to što radi). Iza tog ponašanja djeteta stoji uvjerenje: „Pripadam ovoj porodici samo kada je na mene usmjerena specijalna pažnja“

Ukoliko se roditelji često svađaju sa svojom djecom oko neurađenih domaćih zadataka, i osjeća se negativna atmosfera u porodici sa mnogo ljutnje, onda najvjerovatnije dijete, kroz nezavršavanje svojih školskih obaveza, želi da pokaže kako se njim ne može kontrolisati. Iza tog ponašanja najverovatnije stoji uverenje: „Pripadam ovoj porodici samo kada sam ja glavni, ili bar kada ne dozvolim da me drugi kontrolišu“ (pogrešno usmerena moć).

Kada dete nesvesno misli da uopšte ne pripada porodici i da su roditeljima važnije ocjene, a ne njegova ličnost, često se osjeća povrijeđeno. U tim situacijama dijete može birati da ne radi domaći zadatak, zato što smatra da je to način kako može da se osveti i povrijedi svoje roditelje za tako nefer tretman prema njemu (osveta).

I na kraju, jedan od razloga izbjegavanja školskih obaveza može biti i djetetovo nesvjesno uvjerenje da on ne pripada toj porodici i da bi najbolje bilo da roditelji odustanu od njega (odustajanje).  Osjećanja kroz koja roditelji mogu da prolaze su bespomoćnost, očaj, beznadežnost, neadekvatnost kao roditelja.

U zavisnosti koji pogrešan cilj ponašanja je dijete izabralo, zavisi i kako mu prići kako bi se disciplinovalo i počelo redovnije da radi domaće zadatke.

ciolj

Da bi bilo koja od ovih navedenih tehnika uspjela, potrebno je da roditelj ima kvalitetan odnos sa svojim djetetom i da ga uprkos problemima sa domaćim zadacima i školskim uspjehom, pokazuje da ga voli baš onakav kakav je. Dakle, da mu non stop šalje poruke ljubavi.

Ukoliko nijedna od navedenih tehnika ne pomogne, uvijek je dobro konsultovati se sa savjetnikom za roditelje kako bi se zajednički, sa dobro napravljenom strategijom, pristupilo djetetu.

Izvor: Koučing za roditelje

HiPP

Procedure i Izazovi Samohranog…

Comments

Leave a Reply