Šta u školi izaziva strah i zašto je djeca sve manje vole?

strah

Izvor: Tamara Kostić, NTC sistem učenja

U našim školama se djeca susrijeću sa mnoštvom strahova koji imaju izvor u previsokim očekivanjima roditelja, učitelja i nastavnika, u vršnjačkom nasilju, u odnosima sa autoritetima, u zahtjevima koje društvo u cjelini postavlja pred dijete… Ta lista je podugačka. U ovom tekstu će biti akcenat na jednom specifičnom, ali veoma čestom i među djecom raširenom strahu.

„Dolazim u školu. Srce mi lupa kao ludo i znoj me obliva. Penjući se uz stepenice do naše učionice iz meni nepoznatog razloga u sebi ponavljam kako ne znam ništa i kako će mi se svi smijati ako pogriješim. Misliće da sam glup. Osramotiću se opet.“

O čemu se radi?

Ovako priča jedan dvanaestogodišnjak o tome kako se osjeća i o čemu razmišlja dok se približava kabinetu za istoriju u kom upravo treba da se održi čas usmene provjere. On ima strah od odgovaranja pred odjeljenjem.  Veliki broj djece različitih uzrasta ispoljava strah u situacijama javnog odgovaranja i usmenog ocjenjivanja. Strah se ponekad manifestuje na svim časovima, a ponekad se vezuje samo za pojedine predmete. U najvećem broju slučajeva ima tri komponente. Prva podrazumijeva sam doživljaj straha i lični uvid djeteta u to da postoji osjećanje koje ga u nekoj aktivnosti ometa. Druga je tjelesna komponenta. Često se manifestuje kroz pojačano znojenje, lupanje srca, crvenjenje pred drugima, a kod jakog straha i drhtanje. Treći sastavni dio je drugima vidljiv, podložan procjeni i komentarisanju, a to je ponašanje. To kod djece (ali i kod odraslih) može da obuhvata smanjen učinak na nekoj aktivnosti/zadatku, nesigurno ponašanje ili pak izbjegavanje da se neka aktivnost uopšte obavi. U tom smislu može da se javi drhtanje glasa, neuobičajeni pokreti ili nizanje riječi bez ikakvog reda. Pored straha od situacija u kojima može doći do procjene od strane drugih, djetetu je posebno neprijatno viđenje sebe kao nekog osramoćenog ili manje vrijednog. Taj uvid postaje sve izraženiji sa uzrastom djeteta i može (ali ne mora) prerasti u iracionalan strah.

Da li je to jedini problem?

Strah od javnog odgovaranja i usmenog ocjenjivanja, kao i iskazivanje svojih ideja se javlja zbog mogućnosti procjene od strane vršnjaka i autoriteta, ali i jednostavno zbog samog prisustva drugih. Takav kontekst „otvara put“ razmišljanju o negativnim posledicama od kojih je jedna od najbolnijih odbacivanje od strane vršnjaka. Odbačenost tog tipa uključuje smijeh pojedinaca i grupe, ruganje, neprijatno imitiranje i tome slično. Upravo posledice takvih reakcija okoline postaju izvor intenzivnog straha i anksioznosti, pa nerijetko dolazi do izbjegavanja tih situacija, odustajanje od javljanja i govorenja pred grupom, izmijenjen kvalitet odgovora, i slično. Zašto? Zato što i mišljenje i ponašanje bivaju „obojeni“ strahom. Dovoljno je svega nekoliko takvih neuspjeha koji su praćeni neprijatnim komentarima i reakcijama vršnjaka da se stvore trema i strah, često praćeni strepnjom. To je primjetno u slučaju jedne djevojčice (10): „Ni ne javljam se na času. Neću. Zato što…nekako mislim da ću reći nešto što ne treba, a onda neću ništa da kažem. Bojim se da ne kažem nešto glupo…a onda, onda da mi se svi smiju.“ Pojedina djeca koja tako izvještavaju o sebi pomisle da je bolje da ni ne idu u školu. Moguće je da će ponekad namjerno propustiti neki čas kako bi izbjegli strah, neprijatno lupanje srca, osudu nastavnika i ismijavanje vršnjaka, iako znaju da će to biti evidentirano kao neopravdani čas.

Cjelokupan problem sa ovim strahom može da izraste u jedan uopšteniji, a to je strah od škole. On se javlja u kasnijem periodu i može da omete dalji razvoj ličnog identiteta.

Šta možemo da učinimo?

Dva su pitanja na koja treba obratiti pažnju. Jedno je: Kako prepoznati da se dijete bori sa strahom? Ono što svaki nastavnik/učitelj i roditelj može da uradi jeste da prati dijete i uviđa pomenute znake straha u manifestovanom ponašanju i eventualno, tjelesnom reagovanju. Nije neobično da djeca sama kažu da se boje da govore pred drugom djecom i upravo takav odnos treba sa djetetom razvijati. Roditelj nema tu prednost da, kao nastavnik ili vršnjaci, prisustvuje naletu straha neposredno pred situaciju u kojoj će dijete biti javno procjenjivano, pa je veoma važno graditi odnos povjerenja i komunicirati o problemima koji nastaju van porodičnog konteksta. Ako vaše dijete dodatno i iznova uči i povrh preslišavanja, ako je nesigurno i gubi samopouzdanje neposredno pred usmenu provjeru, ponudite razgovor i razumijevanje. Nastavnici i učitelji imaju tu mogućnost da primijete i procijene jedan drugačiji skup ponašanja djeteta u odnosu na roditelje. Ako dijete naglo crveni, blago drhti ili pak, potpuno blokira pri javnom izlaganju, ako gleda dolje ili pravi neuobičajene pokrete, to je alarm koji znači da je u pitanju strah. Na primjer, može se desiti da djeca u nižim razredima imaju strah pri čitanju naglas. Tada se takođe mogu primijetiti različiti znaci straha koliko god se dijete trudi da čita najbolje što umije. Može se desiti da se pojedina djeca nikad ne javljaju u raspravama i diskusijama, kada treba reći svoju ideju. Isto tako, ovo ne mora, ali može značiti da postoji strah ili anksioznost povezana sa javnim izlaganjem.

Drugo pitanje je: Kako pomoći djeci da se tog straha oslobode? Postoje efikasni načini na koje odrasli mogu reagovati kako bi se strah od odgovaranja pred vršnjacima i autoritetom eliminisao ili bar umanjio. Polazna tačka je ohrabrenje. Još tokom predškolskog i ranog školskog perioda ono je od ogromnog značaja. To važi i za porodično i za vršnjačko okruženje. Odrasli su tu da svaki odgovor bodre, pohvaljuju i cijene, tu su da podrže djetetovo specifično gledište koliko god se ono razlikovalo od očekivanog i sa radošću prihvate ideje i shvatanja. I u školi i kod kuće. Takvim spletom metoda služi se, između ostalog i NTC program koji svakom djetetu omogućava da se izrazi bez obzira na uzrast i sposobnosti. Moto takvog pristupa je: svako dijete može. Ideje nemaju svoju „tačnost i netačnost“ kao tipična reproduktivna znanja, naprotiv, svaka ideja je dobra. One danas polako postaju rijetkost. Zar nije bolje usmjeriti djecu na zadatak u kom se traži stvaranje većeg broja predloga nego na „izbacivanje“ konačnog broja informacija? Zar nije korisniji grupni rad sa akcentom na kreativnoj razmjeni nego individualna priprema za usmenu/pismenu provjeru udžbeničkog znanja? Greške su dragocjenost iz kojih se uči i svi ih prave. Daju nam nove ideje za igru, čine razmjenu interesantnijom, povod su za diskusiju i zato nije sramota grešiti. Kada djeca prihvate takav pedagoški (i životni!) stav, postaju slobodnija, manje anksiozna, na plaše se da pogriješe i da budu procijenjena. Ukoliko ste baš vi nastavnici ili roditelji, uzmite u obzir to da postoje različite nastavne i metode ocjenjivanja i kreativno ih koristite. Stvarajte sa djecom odnos koji je pun razumijevanja i podrške i sjetite se da se socijalne vještine uče svakim kontaktom, svakom reakcijom i stavom da je izlaganje situaciji efikasnije od zaštićivanja.

Pouka priče

Brojna istraživanja sugerišu da ovakve i slične probleme ima oko 20% djece i adolescentata i da kod njih postoji povećan rizik od lošeg obrazovnog postignuća, depresije i izrazitijih porodičnih i vršnjačkih konflikata. Zapamtite da unutrašnji doživljaji, pa i tjelesni znaci nisu uvijek vidljivi. Mnoga djeca malo pričaju o svojim osjećanjima. Zbog toga je važno da pratite ponašanje djeteta i uviđate kakva uvjerenja imaju o pitanjima vezanim za školu, ocjenjivanje, usmenu diskusiju i slično. Procijenite da li su ta uvjerenja funkcionalna ili pak, ometajuća i obeshrabrujuća. Ponudite razgovor. Ohrabrite. Primjenjujte pomenute metode u školi i kod kuće. Djeca koja griješe prihvataju kasnije sebe kao osobe kojima je to dozvoljeno, a greške očekuju i kod drugih i smatraju ih sastavnim dijelom učenja i razvoja. Takva djeca su slobodna djeca, djeca koja žive bez straha.

 

HiPP

Procedure i Izazovi Samohranog…

Comments

  1. Iskreno,nazalost i ja strahujem od skole… kao roditelj…sta sve necemo cuti i procitati o nasilju,znoje mi se dlanovi od same pomisli na skolu… sad se love greske ne bi li se “sprdali ” i sramotili druga/drugaricu,ne da ni upozorili ili ispravili vec podrugivali,ako si miran,povucen – gotov si,ako se ne “junacis”,ako si dobar ucenik,sad nista dobro ne valja…!

  2. Uvijek se dobro vaspitana osoba ogovarala , jos ako ke lijepa uzas, nekad me je sramota bilo kakve sam nastavnike imala, ni osnovno znanje nisu znali da prenesu…Tacno me muka hvata dje cu dijete upisati…Svakave budale rade po skolama.Da su na vrijeme uklonili ulicare iz skole bilo bi bolje za mnoge generacije. Piii

Leave a Reply