Uloga prvog djeteta u porodici

prvodijete

PIŠE: Olivera Kovačević, master psiholog porodični i partnerski savjetnik

Sigurna sam da ste nekada čuli za izreku “Prvo dijete je kao prva ljubav – taj odnos se nikada više ne može ponoviti.“ Vjerujem da svaki roditelj može da potvrdi njenu tačnost. Sa prvom trudnoćom i rođenjem prvog djeteta javljaju se osjećanja divljenja, čuđenja, uzbuđenosti, bezuslovne ljubavi, angažovanja i velikih očekivanja.

Sjetite se svoje prve trudnoće i rođenja djeteta ili jednostavno zamislite sebe u toj ulozi. Kako se osjećate? Uzbuđeno? Presrećno? Uplašeno? Imate velika očekivanja i osjećate veliku odgovornost za to malo biće koje će pored vas rasti i razvijati se? U zavisnosti od toga koja osjećanja unosite u svoj novi, nepoznati, neponovljivi roditeljski odnos sa prvim djetetom, ono će kasnije kada odraste, po uzoru na vaš odnos, formirati sebe kao ličnost.

Sasvim je očekivano da je vaspitanje prvog djeteta za roditelje u velikoj mjeri eksperiment. Razmislite samo da li je isti osjećaj kada učite da plivate ili kada zaplivate poslije višegodišnjeg plivačkog iskustva? Isti slučaj je i sa vaspitanjem prvog i sve ostale kasnije rođene djece.

Osjećanja roditelja u odnosu sa prvim djetetom su veoma raznolika i pomiješana. Sasvim prirodno je da roditelji ulažu sve svoje napore, želje, energiju, sva novostečena znanja o vaspitanju, kao i neizmjernu ljubav i da prvo dijete vide, na neki način, kao produžetak sebe i svog postojanja. Takođe, prirodno je i to da se u odnosu sa prvim djetetom javljaju trema, zbunjenost, nesigurnost i strah od nepoznatog, što stvara napetost kako kod roditelja tako i kod djeteta.

Upravo zbog ovakvog odnosa i emocija koje se unose u vaspitanje prvog djeteta, ono najčešće brže progovori i prohoda nego kasnije rođena djeca, bude ozbiljnije, odgovornije, nerijetko uspješnije sa liderskim i njegujućim sposobnostima, ali i napetije, rezervisanije, osjetljivije na kritiku i sa potrebom za uvažavanjem od strane drugih ljudi.

Nešto što u velikoj mjeri utiče na formiranje ličnosti prvog djeteta i njegove relacije sa roditeljima jeste rođenje drugog djeteta. Što je razlika u godinama veća, osjećaj zbunjenosti zbog rođenja bebe kod prvog djeteta je manji.

Da li je vaše prvorođeno dijete bilo zbunjeno, ćutljivo, uplašeno, ljuto ili se na bilo koji način bunilo zbog dolaska novog člana u vašu porodicu?

Dijete što je mlađe manje može da razumije potrebu i razlog roditelja da imaju još djece osim njega. Do tada bezgranična ljubav roditelja, rođenjem bebe, postaje podijeljena. Mališan, jednostavno ne može da shvati zašto im samo on nije bio dovoljan. Upravo iz tog osjećaja zbunjenosti i napuštenosti, javlja se ljubomora prema bebi.

Veoma je bitno imati na umu kako se prvorođeno dijete osjeća kada na svijet dođe nova beba, pa ga na taj način i treba stimulisati. Nešto što je jako korisno jesu aktivnosti, rituali i izrazi ljubavi koji su karakteristični samo za vaš odnos sa prvim djetetom. Njegujte takve rituale, neka se najstarije dijete i dalje osjeća posebnim i važnim u vašem životu. Čitajte mu bajke pred spavanje, povedite samo njega na sladoled, odigrajte neku igru koja je samo vaša i u kojoj niko drugi ne može da učestvuje.

Gradite jedinstven odnos sa svakim djetetom, s obzirom na njihove sposobnosti i afinitete. Na taj način ćete im prenijeti poruku da su vrijedni pažnje, jedinstveni i važni u vašem životu. Uvijek imajte na umu da djeca predstavu o sebi i svijetu oko sebe formiraju pod uticajem odnosa sa svojim roditeljima.

Izvor: Psihologično

HiPP

Procedure i Izazovi Samohranog…

Leave a Reply