Kako nastaju djeca nasilnici i kako im pomoći?

naislje

PIŠE: Aleksandra, psiholog CreACTIVE blog

Puno je nasilja među djecom. Iako neki ljudi govore da je toga bilo i ranije, u neko tamo “njihovo vrijeme”, većina se slaže kako je vršnjačko nasilje među mladima danas u zastrašujućem porastu.

Svakodnevno radim sa ovim mladim ljudima i takođe imam utisak da postoji puno nasilja među njima. Ne bavim se mjerenjem i poređenjem “sada i prije x godina” jer mi to nije ni važno. Bitna je činjenica da su agresivni ispadi kod mladih sve češći način reagovanja kada žele da dođu do ispunjenja neke svoje potrebe, bilo da je riječ o fizičkom aktu ili manifestaciji agresije na neki drugi način. Međutim, moj utisak je da je takođe sve češće nerazumijevanje okoline za ovakav problem, potom i a priori odbacivanje ovih osoba kao “propalih slučajeva kojima nema pomoći” i koje kao takve treba izopštiti iz društva. Ovakvo stanje stvari je u potpunosti nefunkcionalno, i samo još više produbljuje problem vršnjačkog nasilja među mladima.

Vjerujem da će neki od vas sada pomisliti nešto poput: “Slušaj ovu. Ona još brani nasilnike!” No, da biste bolji razumjeli šta u stvari pokušavam da vam kažem, možda bi bilo dobro da prvo probam da odgovorim na pitanje koje je postavljeno na početku teksta:

Kako to djeca postaju nasilna? Gdje leži uzrok takvom njihovom ponašanju?

Većina ljudi bi na ovo pitanje odgovorila jednoobrazno – krivi su roditelji. Istina je da je uzrok nasilničkog ponašanja kod neke djece u disfunkcionalnim odnosima u njihovoj porodici: razvod, smrt, česte svađe, siromaštvo, zanemarivanje, alkoholizam nekog od roditelja, itd. Najčešći uzrok koji leži u porodici je kada je dijete direktno ili indirektno izloženo nasilju, pa to usvaja kao svoj model ponašanja. Međutim, postoje djeca koja su bila izložena čak i nekoliko od pobrojanih faktora, pa su opet nastavila da funkcionišu na društveno prihvatljiv način. Kako sad to? Da li je to moguće? Žena sam iz prakse i vjerujte mi kad kažem da jeste moguće. Razlog tome je u sledećem:

Iako mnogi prvo okrivljuju roditelje za nasilničko ponašanje djeteta, istina je da na to utiču i mnogi drugi faktori: njegove individualne karakteristike, okolnosti vezane za školu, vršnjake, bližu okolinu i društvo/državu u kojoj živi.

Uvijek mi je krivo kada vidim da su roditelji jedini na stubu srama za ovaj problem, a svjedok sam da u nekim slučajevima uzroke treba tražiti na drugom mjestu. Vrlo često je važno kakav je karakter djeteta, kakve su njegove navike, školsko postignuće, struktura slobodnog vremena, vršnjaci sa kojima se druži. Roditelji su svakako jako važni u izgradnji osnovnih vrijednosti kojima dijete vodi svoje ponašanje, u podsticanju motivacije i aspiracija ka školi, u imanju uvida u to sa kim se dijete druži. Ali, hajde da se svi sjetimo svog puberteta: ako nismo mi bili takvi, onda smo svi sigurno znali barem jednu osobu koja je u kući imala model svih mogućih društveno prihvatljivih vrijednosti, pa je opet odlučila da se povede za nekim drugim – najčešće onim koje su propagirali referentni vršnjaci. Pubertet je svakako jedan izazovan period u kojem roditelji u mnogo čemu gube na snazi i autoritetu, čak i kada čine sve što bi neki stručnjak mogao da im preporuči.

Tu su i škole i njihovi “problemi”. Zbog različitih zakonskih ograničenja stručni radnici tamo su praktično izgubili moć vaspitanja djece i ostala im je samo mogućnost obrazovanja. A djeca u školi provedu po pola svog dana, i neophodno je da ih tamo neko i vaspitava. Imala sam priliku da o ovome pričam sa mnogim nastavnicima i stručnim radnicima škola, i istina je da i njima nedostaje to učešće u vaspitanju učenika. Ima izuzetaka, slažem se, ali često tu nije razlog u tome da ne žele da se bave djecom, već im je to u mnogo čemu onemogućeno. Od besmislenih zakona koji im samo oduzimaju na moći, preko fiskulturnih sala koje se iznajmljuju nekakvim preduzećima, pa do politike koja ulazi u sve pore njihovog djelovanja.

A mediji? Trka za senzacionalizmom, bez bitnih pratećih informacija o tome kako spriječiti pojavu opisanog problema, kako ga riješiti, kome se obratiti. Ako mladu osobu svakodnevno bombardujemo pričama iz crne hronike, bez bitnih zaključaka i prethodno navedenih informacija, ona će to prihvatiti kao poruku da je takvo ponašanje vjerovatno ok, pošto takvih osoba ima na sve strane i one su očigledno “cool” jer se još i na televiziji pojavljuju. O Kristijanu Goluboviću, Staniji i ostalim pogrešnim vrijednostima koje takvi reprezentuju ne želim ni da govorim, jer mislim da je zaključak jasan.

Da li se nasilnoj djeci može pomoći?

Ovo nije tekst u kojem ću pričati o tome kako pomoći djeci žrtvama. Ja bih voljela da spomenem neke predloge o tome kako pomoći djeci koja su počela da manifestuju nasilničko ponašanje. Njima se javnost nažalost manje bavi u tom smislu i olako ih odbacuje.

Roditelji
  1. Posmatrajte svoje ponašanje. Ne zaboravite da ste vi često osnovni model ponašanja za vašu djecu.
  2. Ukoliko se pojavilo nasilničko ponašanje kod vašeg djeteta, ne minimizirajte ga, ne ignorišite. Ako mislite da nemate kapaciteta da se sa tim sami nosite, obratite se psihologu, pedagogu, Centru za socijalni rad.
  3. Ne okrivljujte odmah društvo i situaciju u zemlji u kojoj živite, naročite ne naglas pred djetetom. Iako tu leži puno uzroka, postoji barem nešto što vi ili vaše dijete možete promijeniti. Krenite od toga.
  4. Trudite se da uvijek imate uvid u to sa kim se vaše dijete druži. Insistirajte da ponekad dijete dovede svoj drugare kući, upoznajte se sa njima.
  5. Ne okrivljujte sebe previše ukoliko ste razvedeni, bez posla, bez dovoljno sredstava da zadovoljite djetetove potrebe. Postoje i drugi koji su u sličnoj situaciji, pa se kod njihovog djeteta opet nije pojavilo nasilničko ponašanje. Probajte da vidite da li problem leži u nečemu drugom vezano za vas, ili konkretno za vaše dijete.
  6. Podstičite ga da redovno ispunjava školske obaveze i da pronađe neki hobi. Što više vremena provodi u strukturisanim aktivnostima, manje su šanse da će uzeti učešće u društveno neprihvatljivim aktivnostima.

Škole

  1. Učite djecu da pored svojih prava oni imaju i obaveze i odgovornosti koje uz to idu.
  2. Ne prepuštajte se ograničenjima. Uprkos svim zakonskim besmislenostima i uprkos činjenici da ste npr. vi jedni zaduženi za nekoliko stotina učenika u vašoj školi, uvijek postoji barem još jedna mala inicijativa koju možete pokrenuti. Od neke nove sekcije/radionice koju ćete organizovati, pa do davanja nekog zaduženja učeniku koji pokazuje nasilje. Kada mu date zaduženje da bude npr. domaćin koji dočekuje goste na nekoj školskoj priredbi, nerijetko se možete iznenaditi koliko će to pozitivno uticati na njega, jer u stvari nije navikao da ga neko gleda u tom svjetlu, pa se i sam već uživio sa ulogom negativca.
  3. Imajte na umu da djeci fali vannastavnih sadržaja. Organizujte se sa kolegama, pa im barem povremeno pružite neke od njih. Ukoliko za to nemate mogućnosti, raspitajte se o besplatnim sadržajima u okolini i uputite učenike tamo ili pozovite te organizacije/udruženja da se predstave u vašoj školi. Vrlo često ste vašim učenicima vi osnovni izvor takvih informacija.
  4. Ukoliko osjetite da ne možete sami da riješite problem sa nasilnim djetetom, opskrbite se informacijama gdje dalje možete poslati njega i njegovu porodicu. Pored institucija, postoje mnogobrojne nevladine organizacije i udruženja koje imaju kvalitetne programe za rješavanje ovakvih problema.
  5. Iznova radite na svom entuzijazmu, nemojte odustajati. Vi ste često drugi roditelj toj djeci, pa ako su njihovi roditelji odustali od njih, nemojte i vi.
  6. Postavite sebi realna, ali izazovna očekivanja. Ukoliko ste psiholog koji je odgovoran za 1000 djece u školi, naravno da nećete moći sami da spriječite pojavu nasilja među njima. Ali, ukoliko pomognete i 10% djece učinili ste veliku stvar. Najlakše je reći “Ja ne mogu. Nema svrhe!” Da li je baš uvijek tako?

Mediji

  1. Imajte u vidu da senzacionalističke vijesti imaju dalekosežniji negativan uticaj ako se odnose na djecu.
  2. Vi igrate krucijalnu ulogu u promociji osnovnih vrijednosti kod mladih. Kakve vrijednosti biste želeli da izgradite kod svog djeteta? Krenite od toga.
  3. Gledanost vam je glavni cillj, to je jasno. Ali, pored negativnih uzora koje zbog gledanosti promovišete, probajte da u sličnom kontekstu povremeno ubacite i pozitivne uzore. Hajde da ponovo njih vratimo na pijedestal glavnih uzora za djecu.
  4. Uštinite po jedan minut od svake senzacionalističke vijesti vezane za mlade, i iskoristite ga za davanje odgovora na neko od sledećih pitanja: kako to spriječiti? kome se obratiti? koji su predlozi stručnjaka za rješenje sličnog problema?

Na kraju je važno napomenuti sledeće:

Vršnjačko nasilje je nemoguće iskoreniti u potpunosti. To je društvena pojava koja je, nažalost, sastavni dio svakog društva.

Ono što možemo uraditi je da utičemo na njeno suzbijanje. Svakako da postoje djeca koja imaju psihopatsku strukturu i koja će neminovno završiti u popravnom domu. Ali, nisu sva djeca koja manifestuju nasilje takva. Postoje i njihovi roditelji koji ne žele ništa kod sebe da mijenjaju, čak i ako dubimo na glavi ispred njih. Ali, nisu svi roditelji nasilne djece takvi. Postoje stručni radnici u školama koji su mogli uraditi nešto da spriječe nasilje, a nisu ni prstom mrdnuli. Ali, nisu sve škole takve. Ima ih puno koje organizuju sijaset aktivnosti ne bi li spriječili širenje vršnjačkog nasilja među učenicima.

Hajde da ne odustajemo. Hajde da ne odbacujemo ovu djecu. Jednog dana takav problem može imati i vaše dijete. Mnogima od njih možemo pomoći prije svega razumevanjem, pokazivanjem pristupačnosti i zajedničkim djelovanjem. Oni su još uvijek u razvoju, pa pokušajmo da im pomognemo da izađu na pravi put. Ako pomognemo barem jednom od 10 takve djece, radimo pravu stvar.

HiPP

Procedure i Izazovi Samohranog…

Comments

  1. fajla5

    Pozdrav,ucenica sam gimnazije i uskoro imam debatu za koju mi je argument trebao biti da su profesori ograniceni zakonom u vaspitanju ,kao sto ste ovde naveli. Medjutim ,ne mogu pronaci obrazlozenje toga nigdje pa bih vas zamolila da mi Vi pomognotee. Hvala unapred ,i moje postovanje

Leave a Reply