Kako izbjeći posramljivanje djece?

posramljivanje

PIŠE: Martina, Girotondo blog

Posramljivanje djece je česta vaspitna metoda u većini porodica, uključujući i one sretne i one manje sretne. Posramljivanje se događa u tišini. Ne ostavlja ožiljke i nema vidljivih znakova da se zaista dogodilo pa je lako pomisliti da nije ni ostavilo nikakvu trajnu štetu… S druge strane, čini se kao vrlo učinkovita metoda: dijete zastane i obično prestane s nepoželjnim ponašanjem.

Osjećaj srama zaista oblikuje ponašanje djeteta, ali kako? Uvjeravanjem da se trebaju osjećati loše jer trebaju, osjećaju ili žele nešto. Često je to komentarisanje djeteta kao osobe, umjesto njegovog ponašanja.

Posramljivanje nije poželjna, a ni bezazlena metoda vaspitanja. Ono djetetu malo pomalo podrezuje krila, a vaspitanje bi trebalo da čini upravo suprotno, da ih širi.

Nažalost, roditeljima se često omaknu rečenice koje posramljuju djecu (i meni samoj). Možda su teške riječi koje nameću sram postale prečeste u našem društvu, odrasli su imuni na njih i prenose ih djeci, a da se ne zapitaju nad njima. Pa kako ih izbjeći? Naučimo to zajedno!

Zašto je posramljivanje loša vaspitna metoda?

  • Ne daje djeci priliku da sami usvoje vrijednosti i lekcije

Posramljivanje uskraćuju djeci priliku da djeluju vođeni sopstvenim stavovima i vrijednostima i podstiče ih da jednostavno izbjegavaju nevolje. Njihov razvoj se tako unazađuje, a prave stvari čine iz pogrešnih razloga. Umjesto da djeluju iz saosjećanja i empatije, djelovaće pod pritiskom da izbjegnu osjećanje srama. Modelovaćemo poslušnost, ali ne i snažne umove koji bi trebalo da znaju da donose prave odluke vođeni vlsopstvenim vrijednostima. Posramljeno dijete je usmjereno na svoje loše strane (počinje poimati samo sebe kao nedovoljno dobroi razočaravajuću osobu), umjesto na ponašanje koje treba korigovati.

  • Ne uči djecu empatiji

Empatija je temelj zdravih međuljudskih odnosa i emocionalne inteligencije. Ona zahtijeva da djeca nauče gledati van svog malo egocentričnog svijeta i da su sposobna vidjeti što drugi ljudi osjećaju. Sram, s druge strane, njihovu pažnju usmjerava na sopstvene nedostatke.

  • Može podsticati socijalno neprihvatljivo ponašanje

Sram čini djecu malima i nemoćnima u njihovim očima. Djeca se teško nose s tim osjećanjima i ponekad mogu potražiti druge slabije i ranjive pojedince kako bi nad njima iskazali svoju snagu.

  • Ne uči kako rješavati probleme

Posramljivanje uči djecu potpuno pogrešnom pristupu problemima. Uči ih da budu kritični i da osuđuju i predbacuju greške sami sebi, ali i drugima. Tako se nađemo u jednom začaranom krugu straha od grešaka. Problemi se puno uspješnije rješavaju kad naučimo opraštati greške i kad krenemo da učimo iz njih.

  • Podstiče laganje

Djeca teže samoodržanju. Ako ih istina o neuspjesima i počinjenim greškama vodi ka posramljivanju, vremenom će pokušati izbjegavati istinu i pribjegavaće laganju. Ako želimo da nam govore istinu, moramo postići da je istina za njih siguran izbor.

  • Ne uči djecu da sama vladaju svojim ponašanjem

Kako bi osoba promijenila ponašanje, prvo mora ovladati svojim ponašanjem. Samo tada može razmišljati o posljedicama i širim opcijama reagovanja na okolinu.

Kako izbjeći posramljivanje?

Djeca po svojoj prirodi žele udovoljiti ljudima do kojih im je stalo. U procesu učenja često griješe, kao i mi odrasli, ali u njima uvijek čuči želja da naprave pravu stvar i imaju velike potencijale da postanu divne osobe, pune empatije i poštovanja, ali to zahtijeva da se prema njima ponašamo s istim poštovanjem i ljubaznošću kakve očekujemo od njih. Posramljivanje može samo slomiti tu želju i povezanost s nama. Najgora je stvar što će posramljivanje izbrisati i onaj naš dobar uticaj kao da nikad nije ni bilo.

  • Fokusirajte se na ponašanje, a ne na osobu

Djeca će činiti stvari koje će nas ostaviti bez teksta, ljute i frustrirane. I neće tako skoro stati jer moraju rasti i puno učiti. Umjesto komentara o tome kakvi su (bezbrazni, napasni?), razgovarajte o onome što su napravili. Pokažite im da shvatate njihovu ljutnju, tugu ili razočaranje i podstaknite ih da razmisle o drugim načinima rješavanja problema. Jednostavna rečenica može promijeniti puno toga: shvatam da si ljut/a, ali pada li ti na pamet bolje rješenje tog problema? Disciplina je najbolja kad je upakovana u puno strpljenja i ljubavi.

  • Širite njihovu emocionalnu inteligenciju

Razumjeti svoja, ali i tuđa osjećanja, znak je snažne emocionalne inteligencije. Posramljivanje neće obogatiti emocionalnu inteligenciju jer uništava dijalog, a dijalog je prilika da i iz loših stvari izvučemo ono najbolje. Postavite svoje granice jasnim izjavama: ja sam uzrujana jer si lagao/la, ja sam tužna kad mi ružno odgovaraš, umjesto da govorite negativno o djetetu kao osobi: stalno lažeš, zašto si tako bezobrazan/nevaspitan? Nema ništa loše u tome da vide kako odrasla osoba postaje ljuta, tužna ili frustrirana njihovim ponašanjem, pod uslovom da se fokusirate na ponašanje, a ne njih kao osobe. To je način na koji svijet funkcioniše i ne pravimo im uslugu zavaravajući ih da će im svijet uvijek odgovoriti po volji i mjeri. Naravno, prejake emocije, poput velike ljutnje ili tuge ih mogu prestrašiti, ali sve u normalnoj dozi je poželjno.

  • Budite uzor djeci

Djeca puno bolje pamte naše postupke, nego naše riječi. Pogotovo je važno ono što vide u našim trenucima nepažnje. Nema snažnijeg utjecaja na djecu od toga da budemo osoba kakvom želimo da naša djeca postanu jednog dana i da im odgovaramo na način na koji želimo da i oni odgovaraju svijetu. Neka vide dosljednost između onoga što kažemo i onoga što radimo. Ako ćemo im reći da budu ljubazni i tolerantni, a posramljujemo ih kad stvari krenu pogrešnim putem, komuniciramo previše zbunjujućih poruka: svako zaslužuje milost osim tebe, djeca moraju biti ljubazna, ali odrasli mogu biti kakvi žele, u redu je biti okrutan prema malim ljudima,… A to sigurno nisu poruke koje im želimo prenijeti.

  • Tretirajte ih kao da već jesu osobe kakvima želite da postanu

Svaki put kad smo u interakciji s djecom, oblikujemo sliku koju imaju sami o sebi. Ta slika je toliko moćna da će jednog dana živjeti u njoj ili će osjećati da se u nju ne uklapaju. Želimo da djeca sačuvaju sliku koju imaju o sebi samima sa spoznajom da su savršeni upravo onakvi kakvi jesu. Takođe, želimo da vide sebe kao emocionalno odgovorne pojedince. Izuzetno je važno istovremeno osnaživati dijete kao osobu i podučavati ga o uticaju njegovog ponašanja na druge ljude, ukoliko ne želimo odgajati male egocentrike koji zadovoljavaju svoje potrebe na štetu svih drugih. Najlakši način da to postignemo je da ih već tretiramo kao osobe kakvima želimo da jednog dana postanu. Evo nekoliko primjera rečenica koje mogu dati pozitivne rezultate: znam da si stvarno brižna osoba i da ne bi namjerno povrijedio druge, razgovarajmo o tome što se dogodilo….

  • Izbjegavajte etiketiranje

Etiketiranje je česta, ali i loša navika, čak i kad etiketiramo iz ljubavi i najboljih namjera. Ne želimo da djeca žive svoju etiketu (bilo da se radi o princezi, sportisti ili derištu), već želimo da budu višedimenzionalne osobe koje same spoznaju svoje jake i slabe strane, i  koje će istražiti puno stvari. Neke od njih neće biti njihov prvi izbor, a neke će postati i ostati važan dio njih.

  • Ne upadajte u zamku upoređivanja s drugom djecom

Lako je upasti u histeriju uspoređivanja djece – u odjeljenju, fudbalu, na kursu stranog jezika,… Čuvajte se razgovora s roditeljima koji neprestano hvale svoju djecu.  Takvi razgovori mogu u nama samo izazvati sram da nismo dovoljno dobri roditelji. Nosite se s time i zakopajte to osjećanje negdje, ali ne prenosite ga na dijete. Svako dijete ima svoje jake strane i zasjaće u svom trenutku u možda sasvim neočekivanom svjetlu. Kao što jedna divna poslovica kaže: ništa u prirodi ne cvjeta cijele godine, budi strpljiv sam sa sobom. U međuvremenu dajte svom djetetu slobodu da istražuje svijet, podstičite ga na različite stvari i cijenite njegov trud. Napravite korak nazad i pogledajte svoje dijete u pravom svjetlu: kao cijelu i jedinstvenu osobu. Ponekad, baš one stvari koje rade suprotno od svih postaju njihova najjača strana.

  • Budite otvoreni za stvari koje rade, a koje su normalan dio njihova odrastana

Kao što i mi rastemo i učimo u ulozi roditelja i pritom pravimo česte male i velike greške, isto možemo očekivati i od malih ljudi. Mala djeca su znatiželjna i egocentrična. I moraju biti takva kako bi istražila svijet i svoj odnos sa svijetom. Tinejdžeri su često neprijateljski i indiferentni prema nama pa nas grubo odguruju. I moraju biti takvi kako bi se oslobodili našeg prevelikog uticaja i da bi se otisnuli u svijet i pronašli sopstveno mjesto u njemu, nezavisno od nas. Dječja ponašanja koja nam djeluju protiv vjetrenjača s kojima se borimo su najčešće sasvim normalne prekretnice na putu odrastanja. Ne želimo zaustaviti dječje istraživanje, eksperimentisanje i učenje posramljivanjem zbog ponašanja koje je sasvim normalno za njihov uzrast.

Ipak, stroge granice su potrebne svakom djetetu. I odrasli imaju svoje granice o onome što je prihvatljivo, a što nije. Ono što je važno je da se ne osjećaju posramljeno što ponekad naprave nespretan iskorak u odrasli svijet i neovisnost jer samo tako će pronaći svoj sopstveni glas, postaviti svoje granice, naučiti o vezama, razumjeti njihov uticaj, nametnuti sa snagom i milošću, pokazuti empatiju i oduprijeti onome što bi ih moglo ugroziti.

  • Čvrsto se držite zemlje za vrijeme jakih emocija!

Jake emocije su često rezultat unutrašnje borbe. To je zdrava, normalna reakcija nekoga ko još uči kako reagovati na svijet. Takve stvari se ne uče preko noći i važno je djeci dati vremena, prostora i smjernice na tom putu učenja. Plakanje, deranje i izljevi bijesa su također načini istraživanja i postavljanja granica, i naših i njihovih. Pokušajte čuti ono što oni žele da čuju i onda im dajte do znanja da ste shvatili poruku i da razumijete kako se osjećaju: znam da si jako ljut/a što ti ne dopuštam cijeli dan gledati crtiće, kad budeš spreman/na razgovarati, tu sam. Kad osjete da shvatate suštinu, imaćete puno više uticaja u razgovorima koji slijede.

  • Ranjivost i hrabrost su protivotrov srama

Sram dolazi kad nam naš unutrašnji glasić govori da nismo dovoljno dobri. Protivotrov su riječi koje nam govore da smo dovoljno dobri, dovoljno hrabri, dovoljno pametni, dovoljno ljubazni, dovoljno jaki. Te riječi dolaze od nas samih. Priznajte svoju ranjivost jer su i tuga, krivica i frustracije pravi i normalni osjećaji. Pokušajte sa sličnim rečenicama: razumijem da si tužan/na zbog neuspjeha i u redu je osjećati se tako, ali nastaviš li se truditi, shvatiće što treba napraviti drugačije.

  • Imajte razumijevanja za potrebe djece

Posramljivanje nam uskraćuje priliku da bolje shvatimo potrebe djece. Djeca reaguju s razlogom – uvijek se nešto događa. Pokušajte shvatiti potrebu koju pokušavaju zadovoljiti svojim ponašanjem. Možda im nedostaje pažnje ili im je dosadno? Možda su umorni ili gladni? Ljuti ili tužni? Postoji toliko puno razloga zbog kojih se djeca ružno ponašaju, a nijedna nema veze s time da su loše osobe. Ovdje se ne radi o pukim izgovorima za loše ponašanje, već o dragocjenoj prilici da ih shvatimo, povežemo se s njima i da pokažemo da im možemo biti jaka i stabilna potpora.

A što kada ipak osjećaju sram….

Ohrabrite ih da pričaju o svom ponašanju kao izboru, a o svojim greškama kao o prilikama za učenje. Pomozite im da pronađu zdravije objašnjenje svojih grešaka umjesto sopstvene nesposobnosti jer na taj način se fokusiramo na učenje, umjesto na same greške!

I na  kraju…

Roditeljstvo je teško i ponekad uopšte nećemo odvrtiti u glavi ova uputsvsa i viknućemo ono što nam je na vrhu jezika. I odrasli su samo ljudi ograničenog kapaciteta strpljenja i smirenosti. Povremena kliznuća neće ugroziti male ljude sve dok im okolina u kojoj odrastaju dopušta istraživanje, greške i učenje bez dovođenja u pitanje njihove vrijednosti. Zadnje što želimo je da slomiti njihov duh, koliko god ponekad bio prkosan, jer upravo je on taj koji ih čini jedinstvanim i vrijednim osobama.

Kada je riječ o podizanju djece, mi, kao odrasli koji ih vole, želimo sačuvati što više našeg uticaja što je duže moguće. Posramljivanjem, zapravo, radimo sami protiv sebe. Iako tako možemo oblikovati njihovo ponašanje dok su dovoljno mali da budu pod našom kontrolom, ubrzo će doći vrijeme kad više nećemo imati tu kontrolu i tada će se naš uticaj zasnivati samo na međusobnoj povezanosti i poštovanju. Sram ruši te vrijedne veze. Najljepša stvar koju možemo učiniti za našu djecu je ta da im pomognemo da sačuvaju njihovo dostojanstvo, duh i snažnu svijest o sebi.

HiPP

Procedure i Izazovi Samohranog…

Comments

Leave a Reply