Spriječite nasilno ponašanje kod djeteta

nasilnoponasanjePIŠE: Branka Vasilev, psihološkinja

Sve je više nasilja među djecom i vas kao mamu to veoma brine. Pitate se kako i zašto djeca postaju nasilna i šta vi kao mama možete preventivno da činite kako biste spriječili nasilno ponašanje kod vašeg djeteta? Generalno posmatrano djeca postaju nasilna zato što su okružena nasiljem, odnosno postoji opasnost da djeca i sama postanu nasilna ukoliko su okružena nasiljem. Susrijeću se sa nasiljem u crtanim filmovima, video igricama, vrtićima, školama, klubovima, stadionima, medijima, društvenim mrežama, a neki se sa nasiljem susrijeću i u svojim porodicama. Djeca imitiraju i usvajaju ono što vide, a još više ukoliko se nasilno ponašanje nagrađuje (npr. ako ponašanje agresivnog junaka u crtaću biva nagrađeno). Ne postoji “stakleno zvono” da vi kao mama izolujete i zaštitite svoje dijete. Poznato je da je pojedinac nemoćan sam u borbi protiv nasilja i da se nasilju treba suprotstaviti organizovano i sistematski na nivou zajednice. Ono što vi kao mama možete sami da radite je da djelujete preventivno određenim vaspitnim uticajima dok je dijete još malo. Rizici uvek postoje, ali možete neke od faktora rizika da svedete na minimum. Evo kako:

Gradite sa djetetom blizak odnos pun ljubavi, naročito u prvim godinama života

Svakom djetetu je potreban blizak odnos, pun ljubavi sa majkom, a naročito u prvim godinama života. Tada beba formira afektivnu vezanost sa majkom ili drugom osobom koja se brine o njoj i to je nešto što će je pratiti dalje kroz cio život. Plač je znak da je neka bebina potreba nezadovoljena. Ponekad su to glad, žeđ, mokra pelena… a ponekad samo treba vašu blizinu, vaš dodir da bi se osjećalo sigurno i zaštićeno te razvilo osjećaj povjerenja. Zato ne slušajte savjete tipa „ne navikavaj ga na ruke, razmazićeš ga, pusti ga da plače”. Jako je važno da dijete dobije taj prijeko potreban osjećaj sigurnosti, a dobiće ga ako pravovremeno i adekvatno reagujete na djetetov plač i zadovoljavate njegove potrebe, ako  ga milujete, mazite, nosite, ako mu svojim ponašanjem stavite do znanja da je voljeno, sigurno i zaštićeno, da ste tu za njega. To će doprinijeti da dijete stvori pozitivnu sliku o sebi i drugima. Ukoliko u tom ranom djetinjstvu koje se smatra najranjivijim i najkritičnijim periodom u životu djeteta ne pokazujete toplinu i saosjećanje za dijete i njegove potrebe, neće biti zadovoljene potrebe djeteta za emocionalnim vezivanjem, pripadanjem, sigurnošću, i postoji opasnost da dijete postane nasilno. U osnovi nasilnog ponašanja su nesigurnost i nisko samopoštovanje. Nasilno dijete je toliko nesigurno da smatra da će se osjećati bolje time što će druge povrijediti fizički ili emocionalno. To mu daje osjećaj moći.

Jačajte djetetovo samopouzdanje

Trudite se da budete realni i da prihvatite dijete takvo kakvo jeste. Možda je vaše dijete sićušno, osjetljivo, mirno i povučeno za dječaka, a vi ste priželjkivali da on bude visok, ratoboran, otresit, živahan poput djeteta vaših prijatelja. Umjesto da ga poredite sa drugim djetetom i etiketirate („Šta si se ukipio, ko devojčica si”) prihvatite ga i učite da bude svoje, naglašavajte ono u čemu je ono dobro. Npr. „Ti jesi najmanji, ali si najbrži u rješavanju zagonetki; nisi brz u trčanju, ali si odličan u crtanju;  svako je u nečemu dobar. To što se po nekim osobinama razlikuješ od drugih, ne znači da ti kao dijete manje vrijediš. Svijet je dovoljno veliki za sve koji vjeruju u svoje sposobnosti”. Na ovaj način ćete mu pomoći da izgradi pozitivnu sliku o sebi. Kada kritikujete dijete, vodite računa da se kritika odnosi na ponašanje, nikako na dijete kao biće. Jako je važno da naglasite razliku između djeteta i njegovog postupka. Npr.”Ja tebe volim, ali ne volim kad udaraš sestru”, „Sa tobom je sve u redu, ti si bistro dijete, u pitanju je tvoj trud, nisi dovoljno vježbao,  ako želiš odličnu ocjenu sledeći put moraš više da vježbaš”. Hvalite dijete i poklanjajte mu pažnju kada se ponaša lijepo i prihvatljivo (kada se lijepo igra sa bratom, kada skloni tanjir poslije jela, kada crta…) jer ako mu pažnju poklanjate samo kada se ponaša neprihvatljivo (kada udara brata, kada ne skloni tanjir iza sebe, kada se bučno igra, kada pravi nered…) ono će brzo naučiti da mu taj način ponašanja obezbeđuje pažnju roditelja. Djetetu je bolja i „negativna” pažnja nego nikakva pažnja, zato je važno da ga primjećujete i kada se prihvatljivo ponaša.

Ljubav + disciplina

Tolerisanje agresivnog ponašanja, učestalo fizičko kažnjavanje djeteta, popustljivost roditelja i nepostojanje jasnih granica predstavljaju faktore rizika za buduće nasilno ponašanje djeteta. Način na koji disciplinujete dijete stvara obrazac za odnos sa drugom djecom. Ako ne želite da vam dijete postane nasilno, najbolje da budete brižni, ali i zahtjevni. Brižni, u smislu da vam je važno kako se dijete oseća i šta misli, da mu poklanjate ljubav i pažnju,  a zahtjevni u pogledu očekivanja i postojanja  jasnih i čvrstih granica dozvoljenog i nedozvoljenog ponašanja primjerenih uzrastu djeteta. Kada dijete odrasta u atmosferi gdje je svako njegovo ponašanje dopušteno, ono postaje agresivno pri susretu i sa najmanjim zabranama.

Učite dijete da prava sa sobom nose obaveze i odgovornosti

Učite dijete da prava sa sobom nose obaveze i odgovornosti: ”Imaš pravo da se igraš, ali i obavezu da poslije igre složiš igračke; imaš pravo da ti se ne dopada bakina sarma, ali i obavezu da poštuješ bakin trud;  imaš pravo da dobiješ slabu ocjenu, ali i obavezu da se trudiš da je popraviš; imaš pravo da pogriješiš, ali i obavezu da odgovaraš za posledice; imaš pravo da treniraš košarku, ali i obavezu da subotom poraniš i da se sam obučeš za trening, da radiš vježbe zagrijavanja, da poštuješ trenera… u suprotnom, ako ti ne izvršavaš svoje obaveze, ja mogu i da ti ne plaćam školu košarke”. Kada je djetetu sve dozvoljeno i podređeno, kada mu dajete prava bez obaveza, šaljete mu poruku da je samo ono važno, a da su drugi ljudi i njihove potrebe nebitni ili manje važni.

Učite dijete empatiji

Empatija predstavlja osjetljivost za tuđa osjećanja. Empatija podrazumijeva razumijevanje kako se druga osoba osjeća, uživljavanje u emocionalno stanje druge osobe i odgovarajući način reagovanja na data osjećanja (postupak koji će učiniti da se druga osoba osjeća bolje). Smatra se da je empatija ključna za zdrav emocionalni i moralni razvoj djece i zato je važno da učite dijete empatiji. Na prvom mjestu, to radite ličnim primjerom. Ako vi ne pokazujete razumijevanje i osjetljivost za tuđa osjećanja ili ih ignorišete, isto to će činiti i dijete. Od načina na koji se vi ophodite prema djetetovim osjećanjima, kao i osjećanjima drugih osoba, u velikoj mjeri zavisi da li ćete kod djeteta razviti sposobnost empatije. U situaciji kada se vaše dijete neadekvatno ponaša prema drugom djetetu, obavezno razgovarajte o tome što se dogodilo, objasnite mu kako se to dijete osjeća zbog njegovog postupka, pitajte kako bi se ono osjećalo u toj situaciji i šta može uraditi da se drugo dijete osjeća bolje. Npr. „Gurnuo si Rastka. Šta misliš, kako se Rastko sada osjeća? Kako bi tebi bilo da je on tebe gurnuo? Da li možeš da uradiš nešto da se Rastko osjeća bolje?“ Na ovaj način komentarišite i postupke druge djece u parku, igraonici itd. Dok čitate priče i gledate crtane filmove, komentarišite ponašanje glavnih junaka („Šta misliš da je on trebalo da uradi, kako bi se ti osjećao da si na njegovom mjestu?“).

Učite dijete samokontroli

Jedna od karakteristika agresivne djece je impulsivnost, odnosno nerazvijena sposobnost samokontrole. Važno je da dijete svojim primjerom učimo da se i prijatna i neprijatna osjećanja mogu izraziti na prihvatljiv način: „Smiješ da osjećaš bijes, samo je važno da naučiš da ga kontrolišeš. Svi smo ponekad bijesni, u redu je budeš bijesan, ali nije u redu da udariš brata“. Učite ga da bijes može da kontroliše na sljedeće načine: može  da ga pretvori u riječi („Umjesto da ga udariš, možeš reći da ti kupi novu svesku jer je ovu pocijepao; nova sveska je rješenje problema, a udarac vodi produbljivanju sukoba“); može da izbaci bijes iz sebe tako što će vam nacrtati to što ga čini bijesnim, istrčati se po parku, istući jastuk…; može da napravi pauzu, jer kad ga bijes preplavi ne može racionalno da razmišlja, pa je bolje izbrojati do deset, izaći iz prostorije, rijeći: „Želim da o tome sjutra nasamo razgovaramo.” Bavljenje sportom takođe pomaže da se djetetova agresivnost ili ogromna energija kanališu u društveno prihvatljivo ponašanje. Ne zaboravite da dijete posmatra kako se vi ponašate kada ste bijesni. Ako kažete: “Moram da uzmem nešto žestoko da se smirim“ postoji opasnost da i dijete u sličnoj situaciji, čim poraste, posegne za alkoholom. Umjesto toga, otvoreno kažite: “Imala sa težak dan na poslu, oprosti što što sam vikala na tebe, ti nisi ništa kriva, moram malo da prošetam, a poslije ću da ti pročitam tu priču“.

Obezbedite dijetetu priliku da čini dobra djela i da se osjeća korisnim članom zajednice

Ako želite da dijete bude koristan član zajednice, onda takva očekivanja morate postavljati pred njega. Na primjer: „Ti si dobar u matematici i možda bi mogao da pomogneš sestri oko zadatka… Ti prijelepo pjevaš, bez tebe proslava ne bi bila ovako vesela… Deda je sve stariji i teško mu je da se penje uz stepenice, ali ti možeš da ga “spasiš”, mogao bi da prespavaš gore u sobi za goste, a dedi da ustupiš svoju sobu na dva dana… Možda bi mogao da ove igračke koje si prerastao pokloniš maloj Jani koja živi sama sa bakom… A možda baš ti možeš da pomogneš Ogiju, jer kada bi ga pozvao na rođendan, možda bi i ostali počeli da ga zovu i prihvataju. Budi im ti primjer i nauči ih kako se prihvata novi drug“. Ovi postupci pozitivno utiču na djetetovo samopouzdanje. Dijete se osjeća važnim, jer shvata da njegovi postupci mogu promijeniti živote drugih ljudi.

Ograničite vrijeme koje dijete provodi pred malim ekranima

Prevencija nasilnog ponašanja podrazumijeva što više aktivnosti na svježem vazduhu  u prirodi, što više razgovora i igre sa djecom. Djetetu prija kada je aktivno jer je u njegovoj prirodi da se kreće. Često i dugotrajno sjedenje i gledanje nasilnih sadržaja u filmovima, crtaćima, igricama dovodi do toga da dijete pasivno upija destruktivne sadržaje koji se skladište u njegovoj podsvijesti, podstiču nasilno ponašanje i smanjuju osjetljivost za posledice nasilja. Djetetu ne treba potpuno zabraniti, već samo ograničiti vrijeme koje provodi pred malim ekranima. Birajte edukativne sadržaje, a izbjegavajte one koji su direktno agresivni ili su neprimjereni uzrastu djeteta. Kao što birate šta će dijete da jede i pije, isto tako birajte i ono što će dijete da gleda.

Na nasilno ponašanje djeteta reagujte uvijek i to bez odlaganja

Pošaljite djetetu jasnu poruku da je nasilno ponašanje neprihvatljivo. Na taj način  ćete spriječiti da nasilno ponašanje pređe u naviku. Važno je da pravite razliku između nasilnog i agresivnog ponašanja, jer nije svako agresivno ponašanje nasilje. Na primjer, dijete može da se ponaša agresivno u samoodbrani ili u sportu prilikom oduzimanja lopte protivničkom igraču, pri čemu ne postoji namjera da se nanese povreda protivničkom igraču već da se oduzme lopta, agresivno ponašanje može biti njegova nekontrolisana reakcija na neko neprijatno iskustvo… Dok kod nasilnog ponašanja uvijek postoji svjesna namjera da se drugoj osobi nanese bol (fizička, psihička) ili povreda.

Informišite dijete i izgrađujte negativan stav prema nasilju

Dijete u školi može videti da neka nasilna djeca prolaze bez posledica zbog nasilnog ponašanja (bar u početku) ili čak postaju i popularna. Kad se neko ponašanje isplati, kad se smatra popularnim, to djetetu postaje primamljivo. Zato je važno da djetetu još u predškolskom uzrastu izgradite negativan stav prema nasilju kao velikom problemu koji se sporo i teško rješava. Učite ga da za nasilnika ne treba da navija, pa čak iako to neki njegovi drugari rade, da se o nasilju ne smije ćutati, da na nasilje ne treba da odgovara nasiljem, ali da ponašanje uvek treba posmatrati u zavisnosti od situacije u kojoj se odvija i da udarac u samoodbrani nije nasilje. Ako udariš druga iz čista mira, to jeste nasilje, ali ako ga udariš da bi mu izbio štap kojim pokušava da te udari iz ruke, to nije nasilje.

Učite dijete socijalnim vještinama

Ličnim primjerom, razgovorom, kroz edukativne  radionice, edukativne priče, emisije, druženje sa vršnjacima ga učite kako može da rješava konflikte na nenasilan način, kako da reaguje na provokaciju, kritiku, kako da se zauzme za sebe…

Učite dijete:“Budi svoj/svoja, a ne nečija kopija“

Kad je dijete povodljivo, može se desiti da počne da slijedi one koji se ponašaju nasilno. Ono neće inicirati nasilje, ali prateći, podržavajući i slušajući nasilnog vođu i samo će učestvovati u nasilju, nemajući hrabrosti da se odupre i kaže „ne“ vođi. Morate mu ličnim primjerom pokazati kako se kaže NE negativnim pritiscima drugih. Npr. po dogovoru ste doveli dijete na trening i čekate trenera, kao i ostali roditelji. Jedan tata je rekao roditeljima da se pomjere i stanu uz ogradu i grupa roditelja je krenula za njim. Vi primjećujete da ograda može svakog časa da se sruši i tek što kažete: “Ali…“ on počne da vam naređuje: “Šta ali, gospođo, šta vam nije jasno, šta se čeka, vi ste novi pa ne znate, ali ovde treba da se stane!“ Vi odgovarate: “To što sam nova, ne znači da ne smijem ništa da kažem…“

Vozite dijete u školu. Komšinica sjedi u automobilu pored vas i ismijeva vas jer vezujete pojas za tako kratku vožnju po naselju, kaže da ona svojima to uopšte ne vezuje. Vi odgovarate: “A, ne, bezbjednost je na prvom mjestu… Svako treba da misli svojom glavom i svako odgovara za svoje postupke. Tako ja radim i tako učim svoje dijete.“

Vaš osmogodišnji sin želi da ide kod drugara na druženje. Poznato vam je da to druženje protiče u igranju video igrica do 11 sati uveče. Provjerili ste o kojoj igrici se radi i saznali da nije za mlađe od 18 godina. Dijete se ljuti: ”Ali, svaka mama će pustiti dijete, svi idu u 11 sati na spavanje, samo ja moram u devet u krevet…”.
U ovim situacijama je dobro ponuditi jdetetu alternativu i postaviti jasne granice: “Ne  možeš da ideš na to druženje, ali možeš da organizuješ druženje ovdje, u svojoj kući. Sigurna sam da postoji još neko dijete koje voli stoni fudbal. Može da se odigra video igrica, ali ne može ona za starije od 18 godina.”

Ako u ovim situacijama pokažete odlučnost i ostanete dosljedni svojim načelima, veća je vjerovatnoća da će se i dijete, vidjevši uzor u vama, tako ponašati kada se suoči sa pritiscima vršnjaka. Kada ga na ranom uzrastu naučite da vi niste “svaka mama” već njegova mama, onda se u pubertetu neće mnogo iznenaditi kada mu ne dozvolite odlazak u noćni klub zato što je maloljetan. Do tada će već naučiti da “biti svoj” ima svoju cijenu i da će se suočavati sa neprihvatanjem i neodobravanjem od strane vršnjaka, ali da je bolje imati dvoje pravih prijatelja nego deset lažnih.

Učite dijete pravim vrijednostima na vrijeme. Iskoristite ovaj period ranog djetinjstva da izgradite sa djetetom blizak odnos zasnovan na ljubavi i povjerenju, a autoritet gradite na poštovanju; neka vaše dijete bude ponosno što ste mu vi mama, neka u vama vidi uzor.  Kako dijete bude raslo, tako će upoznavati neke nove autoritete i druge sisteme vrijednosti, ali vi ćete ostati primjer za čitav život.

Izvor: Moj psiholog

HiPP

Procedure i Izazovi Samohranog…

Leave a Reply