Istost – težnja koja ne podstiče razvoj

istost

PIŠE: Olivera Kovačević, master psiholog, porodični i partnerski savjetnik

Svaki čovjek je individua za sebe. Jedinstven. Bez copy-paste varijante. Originalan i neponovljiv. Čovjek je i društveno biće, teži životu u zajednici, voli da pripada, da dijeli, da doprinosi i stiče ugled u toj istoj grupi ljudi. Imam osjećaj da se često ta naša jedinstvenost zapostavi, izgubi ili jednostavno uguši zbog velike želje za pripadanjem ili konformizmom.

Pitanje glasi. Kako će se neko ko teži istosti razviti, doprinijeti zajednici ili postići ugled? Kako će ostaviti pečat i dostići samoaktualizaciju ukoliko želi da bude isti kao i svi drugi?

Ukoliko obratite pažnju na naš obrazovni sistem, vjerovatno ćete se zapitati isto što i ja. Šta on nudi? Koja ponašanja ističe kao poželjna? Koje osobine ili afiniteti se kod djece cijene i nagrađuju?

Sistem je takav da je svako ponašanje koje odstupa od propisanog kažnjivo, bez obzira na osobenost djeteta. Mnogo više se obraća pažnja na ono što se „ne smije raditi“, nego na ono što je korisno, što treba razvijati i podsticati kod svakog djeteta. Uglavnom se nagrađuju vrijedni đaci, nadareni za prirodne nauke ili jezike, izostavljajući ostalu djecu koja bi svojim darom za umjetnost ili sport mogli mnogo da doprinesu kako sopstvenom razvoju, tako i zajednici u kojoj žive.

Vjerujem da ste čuli, baš kao i ja, da roditelj kaže „Ne znam zašto mi se dijete ovako ponaša. Isto sam ga vaspitavala kao i starije dijete.“ Upravo u tome može biti caka. Djeca različito reaguju na vaspitne mjere roditelja, u zavisnosti od sopstvene osobenosti, karaktera i temperamenta. Bitno je osluškivati dijete, pratiti i podsticati njegov razvoj, pritom stavljajući akcenat na njegove jedinstvene talente, sposobnosti ili vještine. Niko ne poznaje vaše dijete bolje od vas.

Forsiranje istosti kao poželjnog ponašanja i kasnije stila života, nosi sa sobom netolerantnost prema različitosti. Djeca često odbijaju da se igraju, a kada odrastu i da kontaktiraju sa nekim ko je različit od njih, ne shvatajući da iz te različitosti mogu mnogo toga da nauče, da zajedno mogu mnogo više da postignu.

Upravo ovde nastupamo mi, odrasli. Ali, kako ćemo naučiti djecu koliko korisna može biti različitost ukoliko mi to ne znamo?

Vjerujem da smo svi mi nekada u dilemi, s obzirom na vrijeme u kom živimo, da li treba njegovati svoju individualnost i originalnost ili se treba prepustiti konformizmu i potpuno se utopiti u sredinu. U kom slučaju će nam biti bolje? Vjerujem da se i u pogledu vaspitanja djece roditelji isto ovo pitaju.

Njegovanje individualnosti i svog mikrosvijeta koji čine naša uvjerenja, norme, afiniteti, vještine i ciljevi, ne podrazumijeva automatski i odsustvo uklapanja u sredinu i društvo.

Razmislite. Zašto bi bilo čiji način života, ponašanja, vrjednovanja, dolaženja do uspjeha ili predstavljanja bio loš, samo zato što je drugačiji od našeg?

Istost je dosadna. Ne donosi izazove, preispitivanje, prilagođavanje, a samim tim ni napredovanje.

Ukoliko kao mali ili kao malo veći naučimo da poštujemo različitost, moći ćemo i svoju osobenost da uklopimo i prilagodimo svijetu u kome živimo.

Izvor: Psihologično

HiPP

Procedure i Izazovi Samohranog…

Leave a Reply