Kako uticati na razvoj djetetove pažnje?

paznja

Postoje značajne razlike u mogućnosti upravljanja pažnjom. Svi imamo iskustvo sa skretanjem pažnje – događa nam se na primjer da na poslu mislimo o obvezama kod kuće, da «odsutni» vozimo auto ili da pročitamo nekoliko stranica knjige i utvrdimo da ne znamo šta smo čitali jer smo razmišljali o nečemu drugom. Pažnja ima središnju ulogu u tome koje će podatke naš um dobiti, a koje neće. Tako je i kod djece – pažnja i budnost utiču na njihovo opažanje svijeta.

Pažnja u najranijem djetinjstvu

Čak i novorođenčad obraćaju pažnju na lagane zvuke i umereno jake svetlosne nadražaje – prestaju da rade ono što su do tada radila, tijelo se umiri, a otkucaji srca se uspore. Ako su promjene u okolini jake ili nagle, događa se suprotno – novorođenče se uznemiri, zatvori oči, otkucaji srca se ubrzavaju. To su najraniji oblici djetetove pozitivne i negativne pažnje.

Od oko 3. mjeseca pa do oko godinu dana starosti, pažnju djece privlače stvari koje su nove i iznenađujuće. Na primjer, ako im se pokaže pravilno i iskrivljeno ljudsko lice izrađeno od gline, duže će posmatrati iskrivljeno. Nakon toga pažnju djeteta privlače događaji koji ih podstiču na stvaranje pretpostavki o svijetu koji ih okružuje. Na primjer, ako majka ima povez na licu, to će privući pažnju i dijete će da pokuša da procijeni šta se dogodilo.

Razvoj pažnje

S odrastanjem dolazi do promjena u upravljanju pažnjom. Kod male djece pažnju privlače promjene u okolini, a što su djeca starija, to je veća i samoregulacija pažnje. To znači da se pažnja upravlja prema ciljevima i namjerama djeteta.

Poboljšava se kontrola pažnje – povećava se trajanje, a smanjuje lakoća odvraćanja – na primjer događaji u kući sve manje odvraćaju pažnju kod gledanja televizije.

Povećava se prilagodljivost pažnje – mlađa djeca se usredsređuju na više nevažnih aspekata zadatka koji trebaju da urade.

Mijenja se planiranost pažnje – ako dijete koje je mlađe treba da uporedi dvije slike, posmatraće ih bez plana – starije dijete će upoređivati jednu po jednu pojedinost na slici.

Djeca postaju sve uspješnija u prilagođavanju strategija pažnje – tako mlađi čitači imaju istu brzinu čitanja bez obzira na težinu teksta, a uvježbani čitači mijenjaju brzinu čitanja prema težini teksta.

Opseg (koliko stvari možemo zahvatiti pažnjom) i zadržavanje pažnje (koliko dugo se može biti koncentrisan na neki sadržaj) se povećava sa uzrastom, pa su mlađa djeca “rastresenija” od starije.

Sposobnost zadržavanja pažnje na nekom cilju dijelom je urođena, a dijelom se na njen razvoj može da se utiče. Neka djeca se moraju stalno naprezati da bi ostala koncentrsana, drugoj je to značajno lakše.
Djeca različitog uzrasta mogu da se fokusiraju različitu količinu vremena. Istraživanja pokazuju da većina djece može da se fokusira za broj minuta koji je jednak broju njihovih godina plus 2 (Jensen, 1995). Tako se 6-godišnjak fokusira oko 8 minuta. (To se ne odnosi na takve aktivnosti kao što je gledanje televizije!)

Kako djelovati na razvoj pažnje?

Na koncentraciju se može direktno uticati okolinom. Da bi dijete bilo dobro koncentrisano, npr. za učenje – treba da bude dobro ispavano i ne treba da ima u blizini ništa što odvlači pažnju. Koncentraciju uništavaju buka, glasna muzika ili buka televizora u pozadini, ali i loši odnosi u porodici, svađe i loš emocionalni odnos prema djetetu.

Koncentracija se može postupno povećavati i to je dobra vijest – u porodici punoj ljubavi sa sigurnom vezom između djeteta i roditelja. Takvi uslovi omogućavaju da djeca već od ranog uzrasta mogu intenzivno i koncentrisano da se igraju. Neka djeca već i s godinu dana mogu da se posvete 10 minuta samo jednoj stvari, dok drugoj to uspijeva tek s 4 ili 5 godina.

Djeca je od roditelja potrebno vrijeme i posvećivanje – što su im posvećeniji, to će bolje da stimuliše njihov cjelokupni razvoj.

Za razvoj pažnje bitna je i uloga odraslih u dječjim aktivnostima – oni upućuju dijete u ono što je bitno i jačaju dijete odobravanjem i radošću kad nešto uspije.

Velika je važnost igre – kroz nju dijete uči poštovanje pravila. Roditelji bi trebalo da na svaki način podstiču koncentrisanu igru – ako je moguće, pustiti dijete da se igra do kraja kada je zadubljeno u igru.

Djeca vole predvidivu okolinu, a to znači da sjutra ne bi smjela da važe druga pravila nego što su to danas! Informacije i podsticaji koje roditelji daju djeci, trebalo bi da budu i u što većoj mjeri jasni i jednoznačni.

Svakako je važno i navikavanje na urednost: pravovremeno lezanje i ustajanje, redovno pranje zuba, spremanje obuće, pospremanje igračaka i školskog pribora…

 Neke igre i aktivnosti koje mogu da pomognu u razvoju pažnje kod djece

• Precrtavanje različitih predložaka – prvo jednostavnijih, a kasnije i složenijih;

• Bojanje u bojankama;

• Pronalaženje skrivenih likova i traženje razlika na sličnim slikama, vježba uporedi dvije (ili više slika) – šta je promijenjeno, izostavljeno ili dodato;

• Slagalice – domino s brojevima ili slikama, tombola, puzzle…

• Vježbe razvrstavanja: kocke, lego kockice i drugo razvrstati, pomaganje u razvrstavanju posuđa kod kuće, razvrstavanje novčića po vrijednosti, kuglica po boji i veličini, pravljenje ogrlica po određenom redosledu, skupljanje kamenčića, sličica, markica itd., igre kartama – kvartet, “Crni Petar”…

• Misaoni zadaci – “Kod dolaska podsjeti me na …”, “Šta sve moraš pripremiti ako želiš napisati pismo?”, “Postavi sto za … osoba. Šta ti je sve za to potrebno?”.

• Vježbe kombinacije – umetanje riječi, rješavanje ukrštenih riječi, dopunjavanje riječi, pogađanje životinja, cvijeća, i dr. prema djelimičnim opisima npr. “Šta je to – ima četiri noge, krzno, spretno se penje po drveću?”…

• Igre razvrstavanja po nekim kriterijumima – “Napiši sve životinje koje imaju krila”, “Poznaješ li životinje koje imaju više od četiri noge” itd. Igre: država – grad – rijeka i sl.

•Zadaci opažanja – posmatrati tok neke radnje ili događaja – dovršavanje rečenice usmeno ili pismeno (posmatrati policajca na raskrsnici i slično, dati djetetu da jedan minut posmatra sliku i poslije ga pitatamo npr.” Koliko je na slici bilo osoba, prozora, životinja…”) itd.

pznja2Kako djelovati na razvoj pažnje od početka školovanja?

• Stvaranjem dobrih navika – navikavanjem djece da pripremaju i spremaju svoj školski pribor i radno mjesto.

• Navikavanjem da uče i pišu zadatke uvijek na istom mjestu – već samo sijedanje na mjesto na kojem je dijete naviklo da uči, doprinosi stvaranju psihološke spremnosti za rad.

• Stvaranjem dnevne rutine – dijete treba da uči uvijek u otprilike isto doba dana (nakon ručka, nakon odmora, i sl.) – time se olakšava koncentracija za učenje.

• Ako je potrebno, pomozite djetetu da napravi plan za učenje i pisanje domaćeg zadatka.

• Upućujte u dobre navike i metode učenja – podvlačenje bitnih stvari u tekstu, ponavljanje, samostalno prepričavanje.

• Podstičite dijete da uči pomalo i češće.

• Pohvalite djetetov trud i napredak.

Pažnja u školi

Kako učitelj može da i usmjerava dečiju pažnju?

– Naglašavanjem što je važno i pozivanjem da se obrati pažnja na nešto,

• mijenjanjem jačine glasa,

• gestikulacijom, kretanjem, mimikom,

• korišćenjem slika, predmeta,

• korišćenjem uvodne priče za neki sadržaj,

• podvlačenjem napisanog ili uporebom kreda u boji.

– Neobičnim i neočekivanim sadržajima – npr. u nastavi geografije uvesti muziku, ispričati anegdotu i sl.

• objašnjavanjem svrhe i koristi od učenja gradiva,

• upotrebom i mijenjanjem različitih aktivnosti – crtanja, pisanja, traženja podataka, podvlačenja itd.,

• uvođenjem fizičkih aktivnosti, razgibavanja, kraćih vježbi kada pažnja počinje da popušta…

 Kako se u školi može smanjiti školski neuspjeh djece s nedostatkom pažnje?

• Komentare treba ograničiti na postupke, a ne ličnost (ne: ti si nevaspitan, već: ne smiješ da …),

• dati djetetu zaduženja koja će mu omogućiti kretanje,

• smjestiti dijete u prvu klupu, po mogućnosti uz mirnu djecu,

• preferirati usmeno ispitivanje, manji broj pitanja ili produžiti vrijeme rješavanja zadataka (bolje manji broj pitanja zbog problema u održavanju pažnje),

• provjeriti je li dijete razumjelo pitanje,

• ne insistirati na pisanju, dati neki drugi zadatak.

• podsticati djecu da uče pomalo i češće, i tako organizovati i ponavljanja gradiva,

• omogućavati djeci s poteškoćama manje i spontane odmore,

hvaliti povremeno i kad to dijete zaista zasluži,

• individualizovati ocjenjivanje učenika,

• uložiti svjestan napor da se uoče i djetetove pozitivne osobine (često primjećujemo ono što je loše),

• roditeljima davati informacije na neoptužujući način.

Izvor: Zelena učionica

HiPP

Procedure i Izazovi Samohranog…

Leave a Reply