Hiperaktivnost nije poremećaj već samo različitost temperamenta

ADHDPretjeranu živahnost kod mališana, stručnjaci ne tretiraju kao poremećaj ponašanja ili bolest, već različitost u temperamentu. ADHD sindrom karakteriše nestabilna pažnja, impulsivnost, rasijanost i hiperaktivnost. Kako izaći na kraj sa previše živahnom djecom? Ona su nepredvidljiva u ponašanju, koje često može da bude i neprijatno. Međutim, insistiranje da hiperaktivnost predstavlja poremećaj u ponašanju, pa čak i bolest, sve manje ima uporište u stručnim krugovima. Naglašavajući da je njihova različitost samo u temperamentu, Nebojša Jovanović magistar psihologije i psihoterapeut koji se decenijama bavi problemima hiperaktivne djece, kaže da hiperaktivnost nije poremećaj, a još manje bolest, već samo različitost temperamenta.

Prema njegovim riječima, za neko dijete se može reći da je hiperaktivno kada ga pretjerana aktivnost ometa u razvoju, učenju i drugim radnjama, jer nije u stanju da se na njima zadrži zbog stalne potrebe za kretanjem. S druge strane, živahno dijete može “preći istu kilometražu” kao hiperaktivno, ali ga to ne ometa u učenju, praćenju nastave i drugim aktivnostima.

“Da je takvo dijete rođeno u drugačijim uslovima, recimo u indijanskom plemenu i da je lovac, ne bi imalo nikakvih problema sa sredinom. Poznati neurolog Tomas Hartman je ovakvu vrstu temperamenta nazvao “lovački um”, a on se razlikuje od “farmerskog uma” koji ima većina”, pojašnjava Jovanović za Novosti.

Šta karakteriše “lovački um”?

On je usmeren na pokrete, akcije, brze reflekse… Hiperaktivno dijete sa ovim osobinama u školi se ponaša kao lovac na „njivi”. Kada nema šta da lovi, njegovo kretanje postaje uzaludno i nesvrsishodno. S obzirom na to da je škola danas gotovo u potpunosti “njiva” kojoj se lakše prilagođavaju “farmerski umovi”, spremni da rade serijske operacije, lovci se tu ne snalaze. Oni traže akciju, izazov, otkrivanje nečeg novog. Kako svega toga nema, ubrzo postaju neprilagođeni i dobijaju etiketu “hiperaktivni”, a sve češće i neke lijekove za liječenje takozvane bolesti ili poremećaja, kaže Jovanović.

Da li je to za hiperaktivnu djecu prihvatljivo?

Jovanović: Ako hiperaktivnost i odsustvo pažnje definišemo kao bolest, onda ćemo ih, naravno, liječiti lijekovima. Međutim, nikako ne treba zaboraviti da su ti lijekovi, zapravo psihoaktivne supstance, koje ne liječe ništa već samo mijenjaju stanje svijesti dok smo pod njihovim dejstvom. Ako pak, hiperaktivnost definišemo kao vrstu uma, različitost temperamenta, onda ćemo vaspitnim i edukativnim postupcima učiti takvu djecu da se lakše nose sa svojim temperamentom, bolje adaptiraju sredini u kojoj žive… Akcenat nije na liječenju, već na vaspitanju u kome podjednako učestvuju roditelji i nastavnici.

Šta je ADHD sindrom i kako se prepoznaje?

Jovanović: ADHD je engleska skraćenica koja u prevodu znači deficit pažnje sa hiperaktivnošću. Ovaj sindrom odlikuju četiri ključne karakteristike – nestabilna pažnja, impulsivnost, rasijanost i hiperaktivnost. Problemi sa pažnjom najčešće su vezani za školsko učenje. Dijete ne može duže vrijeme da drži pažnju na stvarima koje mu nisu posebno interesantne. Ako su mu aktivnosti zabavne kao što su to, recimo, kompjuterske igrice, priča je sasvim drugačija. Zapravo, na sceni su dvije vrste pažnje. Tonična, koja je svjesna, namjerna, voljna, uglavnom angažuje lijevu moždanu hemisferu. U ovom trenutku ona je uključena kod svih koji čitaju ovaj tekst. Ako se u trenutku čitanja čuje buka ili nešto drugo što odvlači pažnju, djeca sa ADHD sindromom radoznalo ustaju da vide šta se tamo dešava i kod njih postaje aktivnija desna hemisfera mozga. Ovakvo ponašanje dovodi do rasijanosti, u kojoj im se lako remeti voljna pažnja izazvana spoljašnjim uticajima, pa “mislima koje odlutaju”. Za njihovu neurofiziološku predispoziciju impulsivnost je takođe karakteristična. Oni prvo rade, a poslije misle. Prvo reaguju refleksno, desnom hemisferom, a poslije razmišljaju o mogućim posljedicama, što ih često dovodi u neprilike. Ovdje je važno da razlikujemo impulsivnost kao posljedicu karakterističnog temperamenta od namjernog činjenja loših stvari kod djece sa poremećajem ponašanja.

Čini se da je hiperaktivnost više prisutna u savremenom društvu?

Jovanović: Oduvijek je bila prisutna, ali u manjoj mjeri ili se na nju obraćala manje pažnja, pa je shodno tome bilo i manje dijagnoza. Statistike pokazuju da je danas sve veći procenat djece sa ADHD dijagnozom. Ukoliko se nastavi sa ovakvim trendom učestalosti, sredinom ovog vijeka može se očekivati da sva djeca imaju ADHD. Neke statistike pokazuju da čak 70 odsto dijagnoza kod djece otpada na ADHD, što znači da je ona najčešća. ADHD se najčešće otkriva pri polasku mališana u školu, u trećem razredu kada gradivo postaje obimnije i složenije ili u petom kada djeca od učiteljice prelaze kod nastavnika.

Da li je češće kod dječaka ili djevojčica?

Mnogo je češća kod dječaka. Na deset dječaka problem ima tek jedna djevojčica. Za ovakav odnos postoji nekoliko ključnih razloga. Stručnjaci smatraju da je feminizacija vaspitanja i obrazovanja, gdje gotovo nema muškaraca u školama, jedan od ključnih. Škola je prilagođena djevojčicama, dok dječaci nemaju muške uzore sa kojima bi se identifikovali, niti postoji neko odgovarajući ko može da ih nauči samokontroli i disciplini. Osim toga, muškarci se često ni u porodici ne bave vaspitanjem i obrazovanjem djece. U školama, porodici i drugim institucijama nema pravog autoriteta, etičkih standarda, a vaspitanje je haotično.

Ostaje li hiperaktivnost doživotni pratilac?

Jovanović: U 70 odsto slučajeva smanjuje se ili nestaje u pubertetu. Međutim, ako je sindrom ADHD dokazan, sa takvom djecom treba raditi mnogo više, jer je hiperaktivnost samo jedan njegov segment. Problem rasute pažnje, impulsivnost i rasijanost takođe su prisutni. Ako se djetetu na odgovarajući način ne pomogne u svim segmentima, problem ostaje i kada odrastu.

Čerčil, Edison, Mocart…

Jovanović: Mnogi uspješni ljudi imali su ADHD sindrom: Čerčil, Edison i Mocart, koga su zvali “nemoguće dijete”… Intelektualne sposobnosti, zapravo, nisu povezane sa ADHD sindromom. Iz dugogodišnjeg ličnog iskustva u radu sa ovakvom djecom, znam da su mnogi od njih danas kod nas poznati i uspješni ljudi u svijetu nauke, biznisa, sporta, politike.

Kada osoba sa ADHD nađe nešto što je u potpunosti ispunjava, radi to sa apsolutnom strašću. U takvim okolnostima umjesto hiperaktivnog djeteta dobijamo hiperproduktivnog čovjeka. Pažnja više nije rasuta, već je u potpunosti fokusirana na predmet interesovanja. Impulsivnost se razvija u sposobnost da se brzo misli i reaguje, što je česta odlika lidera.

Ovo pokazuje da se osobe sa ADHD mogu razviti u sjajne ljude, lidere, inovatore. Važno je da ih dok su mali, ne upropastimo nerazumijevanjem, osuđivanjem, grdnjama, kritikama. Treba da im pomognemo da se disciplinuju i izbruse svoj temperament, koji treba da radi u njihovu korist, a ne na štetu.

Riječ pedagoga – Ne treba ih provocirati!

Hiperaktivna dheca se, po pravilu, teže uklapaju u školska odheljenja, i često biraju vršnjake koji su po temperamentu i načinu reagovanja sličniji njima. A da li će se i uklopiti, zavisi od toga kako je učitelj ili odjeljenski starješina pripremio ostatak učeničkog kolektiva, kao i ponašanje roditelja. Važno je uvesti pravila ponašanja koja važe u svakoj situaciji, povećavati toleranciju na stresne događaje i osamostaljivati učenike da pronalaze kreativne načine za provođenje slobodnog vremena, objašnjavaju pedagozi.

 

HiPP

Procedure i Izazovi Samohranog…

Comments

Leave a Reply