Borba oko izrade domaćeg zadatka

domaci

PIŠE: psihološkinja Branka Vasilev

Poslije podne, kada se vratite sa posla, a dijete iz škole, vrijeme vam prolazi u ubjeđivanju djeteta kako treba da uradi domaći. Svakodnevno slušate: “A, mrzi me, ne mogu sad, dosadno mi je, umoran sam, teško mi je, dobro, ajde kasnije ću …” Dijete je jedva čekalo da se vrati kući i da sjedne ispred televizora, kompjutera ili da se zavali u fotelju i lista album lige šampiona. Njegove misli su usmjerene na to koliko mu sličica još fali, koliko ima duplikata i slično, a mama mu dosađuje sa domaćim zadatkom.Međutim, u životu moraju da se rade i one stvari koje nam nisu zabavne i prijatne, ali su važne i korisne. Djeca imaju svoja prava, ali imaju i obaveze i odgovornosti. Nije dobro kada na jednoj strani imate velika prava djeteta, ako na drugoj strani ta prava ne prate gotovo nikakve obaveze i odgovornosti.

Domaći zadatak je obaveza djeteta, a ne roditelja. Ne podsjećajte, ne podmićujte i ne zapitkujte, pretvarajte se da ste nezainteresovani za njegov domaći zadatak. Ukoliko svakog dana podsjećate dijete da uradi domaći, ono će se prema toj obavezi odnositi još nemarnije. Zašto bi ono brinulo o domaćem zadatku kada to radi mama,  ako se dogodi da ono zaboravi mama sigurno neće, ona je tu da ga podsjeti. Isplati mu se da odugovlači sa izradom domaćeg  jer  onda mama kaže da će mu dati sladoled ako uradi. Lakše mu je da glumi bespomoćnost, da kaže kako ne zna da uradi  jer se mama uključi da mu pomogne i na kraju uradi cio domaći umjesto njega. Isplati mu se i da odugovlači i da odlaže pisanje domaćeg zadatka za sedam sati uveče zato što mama vidi da je ono tada već umorno i da neće stići da završi pa mu ona priskače u pomoć i završava. Malo po malo dijete vas tako istrenira da ga podsjećate, podmićujete, da mu pomaže. Ne upadajte u zamku, već očekujte od djeteta da: – samo vodi brigu o tome da li ima domaći zadatak za sjutra; – samostalno uradi domaći; – samo traži vašu pomoć oko izrade ukoliko smatra da mu je potrebna.

Kad zauzmete ovaj stav šaljete djetetu poruku da vjerujete da je ono samostalno, odgovorno i sposobno. Nije dovoljno da mu to samo verbalno ponavljate, potrebno je da se u skladu sa tim i ponašate, da glumite da ste nezainteresovani i opušteni u vezi njegovog domaćeg zadatka, da se ne nervirate oko toga šta će biti ako ne uradi.

Šta ako dijete i tada ne uradi domaći? Ništa se strašno neće dogoditi. Možda će mu biti neprijatno da se pravda učiteljici pred cijelim razredom, možda će dobiti minus, možda će po kazni morati da ga rješava ispred table…Pustite ga da odgovara za svoje postupke i snosi posledice. Možda shvati da mu se ipak isplati da radi domaći.

Ali, šta ako već pet dana za redom ne radi domaći? Gledajte da situacija bude takva da mu se ne isplati ako ne uradi domaći. Na primjer: Petak posle škole mu recite samo jednom, nikako ne ponavljajte više puta, da uradi domaći toga dana zato što ga sjutra vodite u bioskop ( daje se film koji on voli) pa neće imati vremena za domaći.

Šta da radite ako dijete petak poslije podne ne radi  domaći, već sjedi zavaljeno u fotelji i igra igrice nakon što ste mu oduzeli album sa sličicama? Ponašajte se kao da je sve u najboljem redu, kao da je dijete uradilo domaći, a u subotu kada vas pita:“Kada krećemo u bioskop?“, vi mu mirno i opušteno recite: „Ali mi danas ne idemo u bioskop. Zamolila sam te da uradiš domaći, a vidim da nisi ni počeo…Ali nisam rezervisala karte. Ja sam pomislila da ti ne želiš u bioskop i da više voliš da igraš igrice“. Koliko god da drami i obećava kako će sada odmah da uradi domaći, ne popuštajte. Kažite: “Žao mi  je, ali ovog vikenda smo propustili bioskop“. Dijete će vjerovatno sjesti i uraditi domaći u nadi da ćete se predomisliti i ipak ga odvesti u bioskop kada vidite da je uradilo. Bez obzira na to, vi ne smijete da popustite, iako vam je možda žao djeteta i rado biste ga častili bioskopom jer je na kraju ipak uradilo zadatak. Držite se svoje priče:“Žao mi je ovog vikenda smo propustili bioskop, ali možemo se dogovoriti za sledeći vikend, ukoliko u petak stigneš da završiš domaći“.
Budite mudri i kreativni. Suština je da dijete shvati da mu se odugovlačenje i izbjegavanje obaveza vezanih za domaći zadatak ne isplate.

Važno je znati da se iza odbijanja da se uradi domaći ne stoje uvijek djetetova lijenjost i neodgovornost. Ne prenagljujte sa zaključcima, naročito ukoliko je dijete tek pošlo u prvi razred. Kako da znate da li je dijete samo lijeno da sjedne i nauči ili je u pitanju nešto drugo? Zapitajte se kakvo je generalno vaše dijete. Da li je inače savjesno, vrijedno i odgovorno, da li ima izgrađene radne navike? Da li namješta krevet, da li vam pomaže da postavite sto za ručavanje, da li vodi brigu o svojim stvarima, da li se pridržava dogovora…? Ako je vaš odgovor :“Da“, možda u pozadini problema leži neki od razloga:

Možda je dijete uplašeno ili  zabrinuto jer ima poteškoća da se adaptira na školsku sredinu ili ima neke probleme u odnosu sa vršnjacima… Ne mora odmah da bude da je dijete leno i neodgovorno. Možda mu je teško da se skoncentriše  na učenje jer su mu misli zaokupljene oko nekog drugog problema koji ga muči, pa se dijete povlači u sebe, djeluje vam odsutno… Zato ne etiketirajte i ne osuđujte dijete, osluškujte njegove potrebe, slušajte šta vam poručuje verbalno i neverbalno, pružite podršku, razgovarajte.

Možda je dijete nesigurno, možda ima manjak samopouzdanja pa razmišlja na sledeći način:“Bolje i da ne uradim nego da pokušam, a da ne uspijem“. Plaši se da će biti neuspješno pa zato odugovlači sa izradom domaćeg. Trudi se da odloži neprijatnost za kasnije, jer kad sjedne da radi baš mu i ne ide. Pogriješi, briše, pokušava ponovo uz ohrabrenje i podršku roditelja, ne bude mu opet sve tačno pa mora da prepravlja ono što nije dobro… počne da se ljuti ili da plače. Dijete se i ne trudi mnogo da uspije, brzo odustaje jer nema dovoljno samopouzdanja, ne vjeruje da uz dodatni trud, uz vježbu ono može  da uradi zadatak. Na drugoj strani, djeca koja sa lakoćom savladavaju školsko gradivo su ujedno i motivisanija za rad. Ona obično odmah poslije ručka počnu da rade domaći da se pohvale roditeljima kako oni to mogu:“Vidi mama, ja ti to sve znam, meni je to lako, vidiš sve sam tačno uradio“.

Možda su roditelji ili jedan od roditelja perfekcionisti pa koliko god dijete lepo napisalo domaći, oni kažu kako je moglo bolje. Roditelji nikada nisu zajovoljni ili bar nisu zadovoljni u potpunosti. Uvijek može bolje. Djetetu postavljaju prevelika očekivanja. Koliko god se trudilo, dijete ne može da ispuni njihova očekivanja i vremenom prestane da se trudi. Ta djeca su sklona odugovlačenju i odlaganju obaveza. To ih štiti od kritike jer ako nešto nije urađeno onda to ne može ni da se kritikuje. Na primjer, dijete se pohvali roditelju da je jedino dobilo peticu na testu i da je imalo samo jednu grešku, a roditelj kaže:“Ih, pa kako taj jedan zadatak da pogriješiš“. Dijete oduševljeno pokazuje svoj crtež za dan žena, koji će učiteljica staviti na izložbu, a mama kaže:“Pa lijepo je, samo je trebalo da tu dodaš još neko srce crvene boje“.

Izvor: Moj psiholog

 

 

HiPP

Procedure i Izazovi Samohranog…

Comments

Leave a Reply