Od prvog dana budno pazite na svaki djetetov korak, čim postanu svjesni svijeta oko sebe, čitate im priče, učite ih kako se ponašati i živjeti. Uprkos tome jednog dana otkrijete u džepu njihove jaknice neki tuđi autić ili neke nepoznate šnalice i nađete se na sto muka. Ali prije nego što se zabrinete nad djetetovom budućnošću, prisjetite se mnogih faza u njegovom razvoju koje su došle pa prošle.
Predškolska djeca često požele ponijeti kući neke predmete koji mu se svide, kao što su slatkiši ili igračke u prodavnici i iz vrtića koja pripada njegovom prijatelju. Takvo postupanje ne treba, kažu psiholozi, da zabrinu roditelje, ali je važna adekvatna reakcija da taj nesvjesni čin ne bi postao obrazac ponašanja.
Djeca mlađa od pet godina još ne shvataju koncept vlasništva. Roditelji im trebaju pomoći da shvate da krađa nije u redu, odnosno poslati im jasnu poruku što treba učiniti. Na primjer, ako dijete uzme čokoladu u prodavnici, roditelji mogu pomoći djetetu da vrati čokoladu. Ako je dijete već pojelo čokoladu, roditelji mogu odvesti dijete nazad u prodavnicu da se izvini za krađu i da plati, neki su od savjeta stručnjaka.
Nakon pete godine djecu možemo učiti pojmu vlasništva. Stvari koje njima pripadaju ne treba davati drugima bez dozvole i sve ono što pripada djeci treba poštovati i tretirati kao njihovo vlasništvo.
Roditelji mogu postavljati pitanja poput: “Kako bi se ti osjećao kad bi ti neko uzeo omiljenu igračku?” i “Kako bi se tvoj prijatelj osjećao kad bi mu neko uzeo igračku?”. U mlađem uzrastu najbolje je učiti igrom, a ne razgovorima.
Do sedme, osme godine djeca bi već trebalo znaju da krađa nije u redu i da će nakon takvog čina snositi posljedice. Kod školske djece važno je da vrate ukradenu stvar i izvinu se osobi koju su ‘oštetili’. U tom slučaju dijete treba otpratiti do dotične osobe i smireno mu pokazati kako postoje posljedice koje nisu ugodne i koje ga mogu posramiti. Roditelji nikada ne bi trebalo nazivati dijete ‘lopovom’ ili ‘kradljivcem’ da se ne počne ponašati u skladu tim nazivima.
Jedan od najčešćih uzroka krađe kod djece je osjećaj emocionalnog nedostatka, kažu psiholozi. Krađa je način izražavanja nezadovoljstva i tako traže pažnju. Kada djetetu krađa više ne bude sinonim za pažnju, odnosno kada roditelji djetetu pružaju pažnju i obraćaju pažnju na dobre djetetove postupke, nestaće i njegovo pribjegavanje krađama kao načinu za pridobijanje pažnje.
Za adolescenciju je karakteristično eksperimentiranje, pa se tako može eksperimentirati i krađom. Tada je mladima jako važno društvo, pa se zbog želje da se uklope može dogoditi da kradu kako bi zadovoljili uslove grupe koja traži da novi član napravi nešto uzbudljivo. Tada najviše pomaže razgovor, jačanje djetetovog samopouzdanja, ali i sankcije kojima će roditelj djetetu poručiti da je samo odgovorno za svoje ponašanje. Ako roditelji primijete da je krađa postala navika, možda je riječ o ozbiljnom pritisku vršnjaka ili o poremećaju kleptomaniji, pa treba potražiti stručni savjet.
Važno je, smatraju psiholozi, od najranijeg uzrasta djetetu usađivati moralne vrijednosti i pružati im uzor u tome. A ako do problema uprkos tome dođe, uvijek treba imati na umu da je traženje pomoći prvi korak ka rješenju problema i da to ne znači da roditelj nije dobar roditelj – upravo suprotno.
Izvor: Super Mila
