Drugi život na više dana

Portal Roditelji objavljuje priču Jelene Gošović Perović koja je na Karverovom konkursu za kratku priču bila među 20 najboljih. Riječ je o priči iz perspektive jedne majke kojoj ljekari saopštavaju da sumnjaju da njeno dijete ima Daunov sindrom.

*

    „Sjedite“, kaže Osoba koja stoji u bijelom mantilu.

Teško mi je da se spustim na nisku sofu u maloj ljekarskoj prostoriji u kojoj je prisutna i Osoba koja sjedi. Učini mi se ta druga poznata, sa televizije, iz štampe, ko će ga znati! Jede neke čokoladne bombone i pruža dojam arogantne osobe. Muči me strahovit bol u krstima, nadražuje čula i čini posebno osjetljivom. Izgleda mi nemoguće spustiti bolno tijelo na prizemni dvosjed. Ostajem u – niti gore-niti dolje položaju, kao da hvatam ravnotežu između te dvije Osobe. Ne slutim da će ostaviti traga na moj život – nešto što će u sjećanju postati poput rupe na otrcanoj obući ubogog djeteta koja se zaludno nastoji zakrpiti, još uočljivija u stalnoj njegovoj potrebi da neprirodno drži noge pred drugom djecom i odraslima. Ta potreba skrivanja izvora nelagodnosti preraste u naviku i teško je se čovjek može otresti i kasnije tokom života.

Očekujem savjete o njezi tek rođenog djeteta. Osoba koja stoji svom licu nameće poslovno nadmen izraz i, sa nekom neobičnom lakoćom, kaže:

„Vaše dijete plazi jezik, ima kose oči i tamnu, mongoloidnu boju lica. Daćemo vam uput za genetičara…“

Stropoštavam se preneražena na tamni dvosjed ispod sebe. U jednom trenu koji je trebao biti običan, sve poprima crnu boju. Moj um se naglo sasvim zamrači, oči naziru dvije aveti u bijelom što lebde u izmaglici jezivih riječi. Tijelo modri u nekom vrtlogu besvijesti i hvata težak vazduh koji pritiska svojom olovnošću. Njišem se u nestvarnom trenutku koji hoće da postane moj, životan, realan!

„Nemojte, molim vas…“, zamrli glas će iz mene, „znam ja šta su mongoloidne oči…. Hoćete reći da ona, ona… da beba ima… Daunov sindrom…“ Jedva uspijem prevaliti preko drhtavih usana te dvije riječi grozničavog prizvuka koje zaparaše utrnuli zrak.

„Jeste“, izusti hladno Osoba koja stoji, „vjerovatno ima… A šta vi znate o tome?“

„Nemojte, molim vas…,“ ponavljam tupo, nemoćna da odagnam strašno priviđenje.                                                                                                                    Trudim se da razaberem sebe u mori koja me ugrabila u jednom od mojih tako živih snova. Grčim se, dozivam buđenje, a mora me steže đavolski snažno i pridavljuje svijest.

„Ali… sve je bilo u redu…“, klokoćem dahom  davljenika, „…tokom cijele trudnoće sve je bilo u redu. Radila sam i sve provjere na potencijalne opasnosti po plod… sve je bilo u redu…“

Dvije Osobe uvidješe da imaju pred sobom nekog površno upućenog u njihovu nauku. Nekog ko pita. Pod sujetnom su tenzijom da radoznalog što prije otkače. Osoba koja sjedi, vičnija u toj namjeri, napravi se okrznuta nečem nalik obziru. Ispituje ono što je, možda, trebalo pitati odmah – prije presude bez suđenja, a na osnovu nedovoljno prikupljenih činjenica. Provuče pitanja tipa – koliko imam godina, da li u porodici ima genetskih oboljenja, ko je vodio trudnoću (ovo posljednje, slutim, jer više cijeni stručnost određenih kolega). S nekom blagom prevlašću, u nastojanju da ubijedi, dosjeti se da, i bez prethodne mogućnosti rizika, može doći do mutacije gena, što se dešava jednom u nekoliko hiljada začeća. Moj razum se odupire njihovoj dijagnozi. Uobičajena reakcija svakog čovjeka da odbaci zloćudnu vijest o tragediji. Grčevito prizivam bilo koju mogućnost da sve to nije stvarno, da samo neko treba da uđe na vrata sa moje desne strane i da kaže da je u pitanju greška. Neki slabašan  bljesak – vječita opsesija da predaja dolazi poslije borbe, pritajivana snaga što provali iz mene i ne miri se sa nesrećom, ohrabri očajnu misao da mi pozovu nekog drugog.  Kao da tražim novu porotu koja će na humaniji način saopštiti presudu. Djelujem sebi jadno sa tom ponizno izgovorenom molbom. Osoba koja sjedi, prezrevši odgovore koji opovrgavaju njihovu uvjerenost da su stručnjaci od oka, drsko će i s prijekorom:

„Vi ste sada majka, morate biti jaki!“

Jeste, ja sam sada majka! Treći dan otkako sam majka. Još nejasan osjećaj. Ali ovdje je pitanje o nečem drugom. Ja sam majka djeteta sa Daunovim sindromom! I da li, uopšte, iko ko je prvi put u neposrednom dodiru sa bićem koje je razvojno drugačije može u trenutku biti jak? A kako majka da bude jaka pred grozničavom istinom da se najdivniji događaj u njenom životu pretvorio u moru, da je izrodila krik, nerazum, mlitavo tijelo, slabo srce, da je izrodila nešto što će izrasti u razobličenost, da je rodila drugačijeg! Treba prvo, valjda, prihvatiti gorko saznanje, podmukao udarac – jer dug je put između saznanja, prihvatanja, bolovanja, nade i oporavka koji vraća snagu i daje varljivu nadu koja čini život živim, ma kako živim!

Izgubivši strpljenje, Osoba koja sjedi traži da razgovara sa najbližim srodnikom. Hoće vidjeti da beba možda ne liči na njega tim sigurnim simptomom kosih očiju. Imali su, nastavlja, sličan slučaj sa djetetom svog kolege pa je ispalo da je sve u redu. Slaba utjeha. Za nekog čiji se svijet sunovratio, postao svijet drugoga, i izdaleka bolan da se nisam smjela nikada usuditi ni proviriti u taj tuđi svijet… Osoba koja sjedi me nudi onim čokoladnim bombonama. Osjećam nagon da povratim i, nekako mi se učini, prije nego me uljudno uputiše ka vratima, da ona nije ni vidjela bebu!

Postajem svjesna da sam u nekom hodniku. Zavapim u posmrtnoj tišini za prisustvom nečeg nenadmašno vrijednog, a nepovratno izgubljenog… Kako biti vjesnik nepovratnog?

„Nešto nije u redu, nešto nije u redu, nije u redu sa bebom…“, sumanuto ponavljam u pozivu suprugu i za tili čas pomutim njegovu djetinju ushićenost. Tajac… Pokušavam se uhvatiti rukama za bijeli zid, ali on uzmiče. Zapadam u neki sablastan predio i te iste ruke zadaju glavi tupe udarce. Slušam jecaje koji se pretvaraju u poluglasan krik, čini mi se da ih ispušta moje prestravljeno biće. Tlo nestaje pod tijelom, propadam, gubim se u praznini krika i bjeline… Vraća me nečiji dodir i uznemiren glas: ,,Šta ti je, šta ti je?”  Zaiskri pred očima Ona, Ona koja je bila pored mene dok je beba prelazila iz jednog sigurnog svijeta u onaj tako neizvjesni. Pa Ona mora znati da sve ovo ne može biti istina, naivno se ponadah! Na razmeđi života i smrti obodrila me da mora prevagnuti život. Pružila je u meni korijen tako potrebne povjerljivosti pa moje iscijepane riječi pred njom nekako dobijaju smisao:

„Ka…žu …, ka…žu… be…ba ima Da…unov si…“

„Ko kaže, ko kaže?“, gluvo ponavlja kolebajući koprenu bjeline. Remeti je i njen ubrzan hod, pokreti ruku koje hitro otvaraju ona zlokobna vrata iza kojih drijema ravnodušnost i sapliće se moja krivica da nisam jaka, a majka mora biti jaka! Nastaje metež koji lomi već izranjavano tijelo. Zovu me da uđem  u prostoriju gdje su bebe, stvaraju se nepoznate osobe oko mene, utvare, utvare koje se lelujaju. Mutan pogled zapaža da Ona drži moju bebu razmotanu visoko u vazduhu i uzvikuje:

„Nije njoj ništa, gledaj – ona drži vrat! Drži glavu! Nije njoj ništa…“

A iz mene jauče užasan strah: „Nemojte, pustite je, pustite je…“

*

Otpuštaju nas iz bolnice sa uputom za genetska ispitivanja. Trebalo je ovaj čas da bude drugačiji, ovaj čas u kojem bebu dodiruje prvo njeno sunce… A sasvim je besmislen… Kao da mi je neko nametnuo tuđe dijete. Podvalio drugi život. To januarsko, neobično umilno sunce opominje na ljepotu, a mene obuzima strujanje nepostojanja, bolesti i umiranja. I neimanja onoga što mi se činilo istinskim smislom…

Noć. Sama sam sa njom. Gledam je i mislim – možda već nije živa! Ali, ona diše, tek rođenim plućima udahnjuje život, njeni se podbuli kapci sitno i povremeno pokrenu, kratki su trzaji njenih ručica. Želim da nije stvarna, poželim da se vratim u dan prije rođenja, da vratim vrijeme i da bude drugačije. U stanju sam rastrojstva. Hoću da budem sama, da je nema, da pobjegnem iz života, da mene nema. To i nije moj život. To je nečiji drugi život. Ono što je izgledalo nevjerovatnim postalo je izvjesnost. Čini mi se da sam u toku svih dana onoga prije života svojim metafizičkim lutanjima prolazila kroz razne iskustvene mogućnosti, ali nikada, baš nikada, ptica-zloslutnica nije me nosila nad ovim nesagledivim vrletnim bezdanom. Izdade me ptica… ptica-nevjernica: da se bar zanese, i zaluta, makar samo na jedan trenutak, u materinstvo nad djetetom zakovanim u njegove različitosti – sada bi bilo ma kako lakše! A eto, to neko dijete sa strane koje bih grozničavo i sa žaljenjem primijetila tek samo u prolazu, i okretala glavu od slike majke ugašenih zjena što ga drži za ruku i briše njegove balave usne, to neko dijete – postaje moje dijete. A ja ću biti ta majka, drugačija od mnogih majki, majka sa tragom vječite muke na licu, majka pred kojom će ustuknuti prolaznici i sažaljivo se okretati u mimohodu da potvrde svoje sumnje da sa djetetom nešto nije u redu. Kako da budem ja ta majka? Kako da to mirno, bespomoćno stvorenje ispred mene bude to dijete od koga ću prezati? I stidjeću se sebe jer se plašim njega, jer želim da je nečije drugo, da je ničije, samo da nije moje. Nisam se pripremala na ovaj život. Kakav će to biti život? Neprihvatanje? Nemoć pred najmoćnijim udarcem sudbinske igre. Drhtim i slabi mi vid, malaksalost me zaposjela, a glava bolno narasta u nekom ponoru tame, rasprsnuće se po zidovima i tavanici sobe, ugušiće i nju rasuta, nesnosna, bezglava bol…

Razabiram njeno meškoljenje, njene usne koje nekim urođenim instiktom sisaju prazan vazduh. Plače. Namještam se da moje grudi dohvate njene usne. Osjetim meko strujanje u grudima. Vuče mlijeko iz nabrekle dojke, hoće da živi uprkos mojoj želji da nas nema.

Osjećam je,  sa refleksivnim vučenjem tople tekućine iz mojih grudi jača iskonska veza  dva bića koja, jednom spojena, ostaju neraskidivom niti stopljena zanavjek. Odjedanput, stvari poprimaju oblike, lampa gori, dodirujem njene mekane majušne prste i čini mi se da se obavijaju oko moga palca slabašnim stiskom. Ljubim je ovlaš, i trnci radosti rastapaju samrtno hladno i znojavo tijelo. Liju suze iz mojih očiju po glavici sa čupercima tamne kose, mokri su kapci na čijim krajevima su se splele po tri-četiri, za novorođenče neobično duge trepavice, u nekolika reda. Kao da joj preleti smiješak preko linijica iz kojih će se razviti usne. „Niko mi te ne može uzeti,“ šapućem… ,,već te volim beskrajno, odavno, otkad sam saznala da u mom stomaku postoji kružić i u njemu tvoje maleno srce…“

Biva razum bistriji nekoliko časova, a potom grizem svoje krike i jecaje. I opet crnilo. Hoću da vrisnem, da ispustim iz sebe stid i krivicu što te ne prihvatam, gorčinu i bol koji postaju stamen kamen. Mišići se pretvorili u stijenje, izlokale se zenice, bljedilo me rastapa u novo nestajanje. Otvaram očima velike prozore, sunovraćujem se sa tobom u naručju u promrzli sumrak…Vijori razapeto tijelo zrakom sablasnog zimskog predvečerja, čujem tup udarac o pločnik… Rasterećenje… Nema bola, nema nedoumice kako ćemo kroz život, nema tebe koja ćeš svojim umom što neće mnogo šta razumijevati biti obilježena nerazumljivim pogledima okoline, sažaljivošću i  pogrdama druge djece, nema mene koja će morati da te štiti, a ne slutim jasno kako i od čega ću te sve morati štititi. Hoću li te moći zaštititi? Ležimo u ljepljivoj tekućini, nisam te pri padu ispustila, na sigurnom si – u mom gnijezdu izuvijanih ruku, a više ne dišeš, nema ničeg, nema više nas… Trza me tvoj nemoćan plač, shvatam da te snažno stežem u grču da te gubim, sram me potapa pred tobom rođenom, pa molim da oprostiš, pa te ljubim najnježnije, i moji se jecaji pretvaraju u tužnu melodiju tepanja i neke daleke, zaboravljene dječije pjesme moga djetinjstva.

Sukobljavaju se periodi nevjerice i istine. Nastaje vrijeme koje se ne mjeri ni danju ni noću, ni satima, nastaje moje bezvrijeme. Survava me nespokoj u kovitlac nesanice, zavlači me u u hladan vir koncentričnih krugova. I kad sam najbliže najmanjem i najpogubnijem krugu, zahvati me san-besan i silovito uvuče u svoje jezgro. Prestravljena, otvorim oči, ali i njima opipam grozan strah. Strah pred danima koji dolaze… Zvoni strah iz kutova sobe, kikoće se zlurado na mene, priljepljuje se za moje uši, podižem ruke i prislanjam ih na glavu a i u njoj odzvanja zlokobna strava. Kada prođe groznica i popusti bolesna fantazija, nastane čudna ushićenost i nešto nalik preživjeloj sreći. Pa te milujem i ninam u krilu, pa sa nadošlom snagom treperim ispred zubatog sunca, puštam ga da nas utopli, da uvučemo u našu sobu što više zraka svijetlih i prozirnih što nas izdižu u baršunastim koracima plesa života. Njišem nas i pjevušim, uznesena tvojom nježnom sićušnom figurom, tvojim okicama koje se rasklope i pohrle dotad nepoznatom radošću u svaku poru moga bića… I ništa se ne može mjeriti sa ovom čarobnom iskrom koja me prožela cijelu… i nikada više ne mogu nazreti usamljenost, niti vedrina može zatajiti u mome postojanju – ti si moj porod, moja bit… Poput bolesnika sam, koji na izdisaju življenja, kada zataje nesnosni bolovi, pomisli da život ne uzmiče, da život  obećava još koje proljeće, još sunca na dlanu, ljepota i tajni što će se razotkriti, još mudrih razgovora, divnih ćutanja, prijatelja i ljubavi…

A kad te spustim  i ophrli me stvarnost, vatrenije zapeče mogućnost nekog običnog života koji ne može biti naš, koji je maloprije bio naš, a sad je opsena, varka. Nanovo postajem sjenka koju će raspršiti prvi dah svjetlosti i napregnut um se naglo smrkava. Opet sam slijepac koji kreira svoju stvarnost, svoj prostor na osnovu dodira – tamo je krevet, tamo si ti, tamo je zid, tamo su vrata – bezličan niz predmetnosti i neuhvatljivih oblika.

*

A onda dolazi vrijeme zabune. Smjenjuju se ljudi, poznati sa nepoznatima… Krećemo se u nekim DA-NE danima. Kažu – imaš uobičajenu dječiju žuticu koja izaziva lijenost kod novorođenčeta, ali i jaku infekciju pupka koja nije smjela biti zanemarena. Kažu – imaš iniciran prodoran plač, izražene linijice na dlanovima, očekivane reflekse, okruglaste, a ne kose oči, i vene iz kojih je jednostavno dobiti krv za laboratorijsku analizu hromozomskog sastava. Dobijaš na težini.

Čekanje… Postajem pribranija, spremam sebe na tebe. Moraću sagraditi naš svijet, kažem sebi. U tom svijetu ćemo biti najsigurnije! Trudiću se da dostignemo najvišu granicu tvojih mogućnosti, ubjeđujem se. A neki demon vreba na mene, još me slabi i čini zimogrožljivom pitanjem – kolike će biti granice tvojih mogućnosti? Čas istupaju sa sumnjama da je sve bilo greška, čas još nijesu sigurni, sada postoje jasne indicije da nije bilo potrebe za uputom, zatim da je dobro što je uput dobijen. I dalje su moje biće i razum u raskoraku, ali stvarnost dobija jasnije obrise i krize su manje česte. Jer, tek sada sazrijeva saznanje, biće samo po sebi jača i priprema se na novonastali život.

I onda bivaju gotova ispitivanja! Svi hromozomski parovi pokazuju da se radi o normalnoj genetskoj strukturi. Ne shvatam, htjela bih vrištati od priželjkivane čarolije, ali izgriženu nespokojem, zaposjela me bezumna ravnodušnost! Prihvatam rezultate čudnovato mirno. Srasla sam sa nemirom. Posmatram te. Ćutim satima. Kao da sam iznevjerila sve one majke kojima sam pripadala cijele ove duge dane, sve njih koje je prevarila sreća! Kao da sam iznevjerila tebe jer sam te gledala drugim očima, ispitivala svaku crtu tvoga lica, pomno pratila svaki tvoj pokret i tražila u svemu znake prepoznavanja drugačijeg, iznevjerila sebe jer nijesam znala kako se to biva jak nad ponorom nepoznatog i neizvjesnog…

Kako da dalje nastavim kao da ništa nije bilo? Gorčina ne jenjava, a neka čudna krivica kojoj ne mogu jasno sagledati ni uzroka ni posljedice tišti me i budi slutnjom što me još dugo zaodijeva svojim crnilom. A proljeće se potkrada nebom i drvoredima, mirišu mu sutoni dahom žagora i rascvalih krošnji, i ni za koga oko nas kao da više ne postoji ono što se zbilo. Osim za mene – kroz opojan dašak proljećnih mirisa, često, neki učaureni strah u mojim grudima nerazgovjetno me zagrcne – mogle smo sada živjeti onaj drugi život, i – neko sada živi taj drugi život

*

Trčkaraš u jednom dječijem parku. Tvoja su energija i bistrina tako velike… Palim cigaretu na klupi da uhvatim predah od igre sa tobom. Pored mene se odnekud stvori žena sa djetetom. Prostodušno me pozdravi i kaže da me se sjeća iz bolnice. Zajedno smo ležali na Odjeljenju za porodilje. Sjećam se i ja nje, mada se zaludno trudim da se ničega od tamo ne prisjećam.

„E, znaš da su mi tada rekli da dječak ima Daunov sindrom…“, započinje svoju priču žena, a glas joj je napet od bijesa i zadojen nemogućnošću oproštaja.

Gorko se osmjehnem. Užurbano te hvatam za ruku. Ne uspijeva mi nikako uskladiti korak, zar zato što nosim na leđima pogled slučajnog sagovornika kao težak teret. Postajem ono dijete koje, hoteći smetnuti s uma svoju  tijesnu i izdrtu obuću, krivi pri hodu noge i usplahireno bježi od sebi sličnog koji ga surovo suočava koliko je njegova ubogost stvarna!

Jelena Gošović-Perović

HiPP

Procedure i Izazovi Samohranog…

Leave a Reply