E, počelo je. Vjerovatno mi se to dešava već neko vrijeme, ali ovih dana sam shvatila da je moja borba sa godinama počela!
Noseći vrećaste pantalone i neo punk frizuru sa djelimično obrijanom glavom, trudila sam se da ne budem uobičajena mama koja radi od 9 do 5, nego cool keva koja nosi djeci krede u park, dozvoljava im da se isprljaju u prirodi i skaču po blatnjavim baricama, dijeli bombone po parku i vozi trotinet.
Još su mi samo tetovaže fale da slika očajne keve u nedoživljenim tridesetim – bude potpuna, kao slika žene koja je svoj slobodan um zamijenila sa nekim drugim, u budućoj prošlosti. Informacija koja mi je došla do lijeve strane mozga, odgovorne za logiku, da sam postala svakodnevna – mučila me je danima, u stvari kad malo bolje razmislim – mjesecima.
Morala sam da preduzmem neke korake. Prvo sam lupila glavom o zid jer nisam spavala po životnim normama, evo već pune dvije i po godine, a onda sam lupila rukom o sto i rekla sebi: Ja želim više! O, da! Ja želim i da čitam jednu knjigu nedjeljno i da imam lijepe nokte i da idem u pozorište za odrasle, i da nemam bore i i da imam društveni život i da sam zategnuta i da budem. Samo da budem. Jer, nisam. Nisam svoja od kako sam upala u zamku da ti dijete bude naj: da nauči da pliva sa 3, a da čita sa 4, da se hrani organski, da zna sve znakove automobila i zastave država, da bude Montesori vaspitan, jer je to ok, da bude dobar sportista, ponedjeljkom, srijedom i petkom od 17h i da zna engleski, utorkom i četvrtkom od 15h. Ja nisam – jer nisam opuštena. Jer ne uživam u momentu.
Kad ti misli 24/7 okupiraju prvo jedinac, kome dodajemo bebca sa ekcemom i alergijama, a onda i skup ta dva bića – shvataš da ti više nisi ti, i da ti ni tetovaže ne mogu više pomoći da se osjećaš mlado. Znam da to doživljavaju sve mame, mislim na one Majke, koje ne prihvataju žrtvu u odnosu mama – dijete, već rade na posvećenosti, ali kako sačuvati bistar um, fizičku spremnost, duhovitost?
Ako prestanem da se oduševljavam predstavama i raznim programima za djecu i prihvatim salsu i tango, onda dobijam sebe, ali dobijam i godine? Dakle, dječiji svijet podmlađuje, a šta sa odgovornostima, ko će organizovati obaveze? Ono što me s vremena na vreme razmrda jeste neki adrenalinski poduhvat, ali susret sa realnošću u osnovi je dječiji svijet u kojem ti moraš da si Vendi u Nedođiji, u najdivnijoj zemlji neodrastanja.
A kad sklonim dasku za peglanje iz dnevne sobe i odjednom shvatim da mi je soba porasla, onda i ja mogu da postanem bezbrižna u tom svijetu. Sve je sređeno, svi jeli, sve po kući oprano i ispeglano i tipi topi sređeno, a onda više nema snage. Ali, nema predaje ako ne želiš da te svakodnevica zarobi. I tada ulažem supermenski napor da vratim sebe razigranu i zapravo srećnu u osnovi i krećem u pravljenje malog carstva punog najdražih osmijeha.
Ostati mlad jedino opstaje u toj igri, kada se kreveljimo, izmišljamo, maštamo, kada se glupiramo, skačemo i plazimo, prdimo i kobajagi vrijeđamo. I onda ovaj mali kaže tati ” ti si djevojčica” kako bi mu uzvratio na njegovo čikanje, a nama beskrajno smiješno i ne pokušavamo da sakrijemo široki osmijeh i dijamantski pogled usmjeren u drugog člana plemena. A onda ja zaboravim na godine. I ništa drugo nije važno. Jer Jesam. Tu Jesam. Samo uživanje u momentu!
Mozda bi nam bilo lakse kad bi shvatili da nam djeca nijesu roboti, da treba da imaju djetinjstvo, da nijesu sva ista, da imaju razlicite vrline I da se sve moze nadoknaditi osim paznje I ljubavi. Mozda tada pocnete da uzivate
Uživam u nestandardnosti naših života, daleko od kurseva za trogodišnjake, različitih škola vaspitanja koje se smjenjuju nantronu popularnosti među roditeljima u istom vremenskom intervalu izbora u državi nam.
Meni je bitno da bude dobar sportista,sto je i moguce,jer smo trenirali dok je bio u stomaku…
Meni je najbitnije da su ZDRAVi,i da imaju lijepo djetinjstvo,jezim se pojedinih roditelja i sistema vaspitanja.