Rajović: Predškolac bi trebalo da zna da veže pertle, a prvak da sam ide u školu

Osamostaljivanje djece je važan proces za cijeli život, a počinje od ranog djetinjstva. Međutim, ako dijete prođe taj proces sa roditeljima ili sa nekim ko ga čuva, lakše će se sjutra snalaziti i kad krene u školu i kad bude moralo nešto samo da uradi, gdje neće biti mame i tate, objašnjava dr Ranko Rajović, autor NTC programa.

Prvi koraci u osamostaljivanju, prema njegovim riječima, počinju već u vrtiću, kada dijete mora samo da se obuče, da se spremi za spavanje, da sam o sebi brine.

„To je nekad bilo potpuno normalno. Jer, roditelji su imali i po sedmoro ili osmoro dece. Ko će sve njih da oblači, kupa, sprema za spavanje? Oni su to morali da rade sami. Danas imamo jedno dijete koje je, praktično, kao neki kućni ljubimac. Spremimo, obučemo najljepše košulje, pantalone, zatežemo da sve bude idealno i idemo u vrtić. I dijete to vidi. To tako ne treba. Date im stvari i kažete: ‘Evo ti ovdje, spremi se.’ Od najranijih dana vrtića“, kazao je Rajović za TV Link.

Roditelji dobro znaju da većina djece ne voli baš ujutru da ide u vrtić i da odugovlače taj momenat polaska od kuće.

„Roditelji taman da krenu, a dijete se sjeti da hoće druge čarape. Ili se pokvasio, pa mu je mokra majica, mora da se presvuče. A šta dijete zapravo radi? Ono pomjera odlazak u vrtić jer želi da još malo bude kod kuće. To roditelji koji imaju malu djecu znaju jer većina to radi. Zato se uveče sprema šta će dijete da obuče, obuje i ponese. Nema tu sad ujutru šta ćeš, pa on onda neće ništa. Neka dijete i bira, ali uveče, ne ujutru. Ujutru mora imati dovoljno vremena da se obuče, da opere zube, pa i da na polasku veže pertle da ne žuri. Jer zadatak djeteta je da nauči da veže pertle prije škole“, tvrdi Rajović.

Šta sve dijete treba samostalno da radi do polaska u školu?

Kad dijete treba da krene u školu, odjednom se pojavi niz problema  koje treba riješiti. Jedno od tih pitanja koje roditelji sebi postavljaju je i odlazak u školu i to da li dijete treba da ide samo.

„Moramo da ga pustimo što prije da ide samo. Naravno da svaki roditelj ima strah. Evo moj primjer. Ja sam sa svojim sinom nekoliko dana prije nego što je krenuo u prvi razred svakog dana po nekoliko puta išao do škole i nazad. On do škole mora da pređe tri velike raskrsnice i još dva mala pješačka prelaza. Prvi dan smo išli zajedno, a drugi dan je on išao korak ispred mene i govorio mi šta radi – sad ću ovdje da stanem, čekamo zeleno svjetlo… Ja idem iza njega, na korak. To mu se jako dopalo, pa smo tog dana pet puta išli do škole i nazad. Treći dan ga puštam da ide ispred mene nekoliko metara i vidim da sve lijepo gleda, radi kako treba. A kad je počela škola, otišao sam još dva- tri puta sa njim i onda je krenuo potpuno sam“, priča Rajović.

Kaže da zna da nije lako da pustite dijete kad svi znamo da ima nesavjesnih vozača. Zato bi u okolini svih škola trebalo da se postave kamere i da se za svako prekoračenje brzine odmah oduzima dozvola na dva-tri mjeseca. To se, kaže on, u svijetu radi.

Najbolje je, tvrdi Rajović, da roditelji provjere da li u zgradi ili u ulici ima još neko dijete koje ide u isti razred, pa da mogu da se prije škole nađu i da idu zajedno i da se zajedno vrate.

„Ali je za dijete to velika sreća. Zamislite vi dijete od šest ili sedam godina koje samo odlazi u školu, kakvo je to samopouzdanje. S druge strane imate djecu koju roditelji voze do 10. ili 11. godine. Sjećam se, radili smo istraživanje u Subotici. Grad na ravnom, svaka škola je najduže deset minuta pješaka. Prije osam godina smo došli do podatka da oko 50 odsto djece u četvrtom razredu roditelji svakog dana voze u školu i vraćaju. To su djeca od deset godina. Zašto ih voze? Da li žure? Da li imaju strah? Taj put do škole je razvoj djeteta i zato govorim roditeljima – dijete koje ide do škole, posebno ako ima grupu od 5, 6 druge djece, može usput da se igra nekih svojih igara. Nekad je to bio lastiš, klikeri. Pustite ih jer to nije samo pješačenje od kuće do škole. To je jedan život koji traje tih pola sata. Mi ne možemo djecu da držimo pod staklenim zvonom do 10. godine“, objasnio je Rajović.

Šta kada krenu u školu?

Kad je dijete krenulo u školu, pogrešno je vjerovati da je škola tad njegova jedina obaveza. Ranko Rajović govori i o tome kakve obaveze bi kod kuće trebalo da ima jedan školarac, jer to više nije malo dijete.

„To su sad učenici, a svaki učenik mora da ima obaveze kod kuće. Da li će da pravi salatu, da pomaže oko ručka, da popravi svoj bicikl. To je posao djeteta, ne može da nema obaveze. A svaka obaveza je jedan korak ka osamostaljivanju. Da li će da mijesi tijesto, da li da kruni kukuruz ako živi na selu ili da pričuva ovce, obaveze moraju da postoje. Mi smo nekad u školama imali domaćinstvo, toga sad, nažalost, više nema. Ali to su važne vještine i dijete to treba da radi kod kuće“, rekao je Rajović.

On dodaje da je posao roditelja upravo da ne štede dijete jer kao dio zajednice ono mora da radi i da doprinosi, a ne da sjedi.

„Bio je u školi, vratio se, završio domaći i šta sad? Neka se igra, treba da se igra, ali da ima i obaveza. Ne mora to biti puno ali da zna da nešto od njega zavisi da li će biti urađeno.”

Kad bi dijete moglo da prespava kod prijatelja?

„Nijesam za to dok su mali, osim ako je neka baš bliska porodica, pa se poznaju, posjećuju. Kad dođu u pubertet, oni to onda žele, ali onda moraju prvo roditelji da se upoznaju. Ne može dijete da ide negdje, a da roditelj ne zna gdje i ko će biti tamo. Ako je to neko društvo koje se poznaje, zajedno idu na izlete, ekskurzije, onda se može dozvoliti. Ali i tad, pod nadzorom“, smatra Rajović.

Dodaje da sad imamo apsurdnu situaciju gdje roditelji izlaze iz stana kad djetetu dolazi društvo da prespava.

„Zato je moj savjet roditeljima, ako vaše dijete odlazi negdje da prespava, morate znati ko je to dijete, ko su mu roditelji, a isto tako ako dijete dolazi kod vas da prespava. Onda sam za. Ali čak ni tada, s tim ne treba pretjerivati“, zaključuje Rajović.

Izvor: Zelena učionica

SOS linija baner

Procedure i Izazovi Samohranog…

Leave a Reply