Za ispravljanje neadekvatnog ponašanja djeteta, roditelji mogu da izaberu neku od niza tehnika u skladu sa uzrastom, razvojnom fazom, sposobnostima, motivom… ali je u tome najvažnije da budu dosledni, poručuje im psihološkinja, porodična i shema psihoterapeutkinja, Marijana Ivančević.

Nepoželjna ponašanja su ona koja roditelji procjenjuju kao neadekvatna i koja bi rado promijenili kod svoje djece.

Prema riječima Ivančević, nagrada i pohvala, kao tehnike koje roditelji koriste za korekciju neadekvatnog ponašanja, su u većini slučajeva bolje rješenje jer njihovom primjenom postoji manji rizik da se izazove negativan uticaj kada dijete formira sliku o sebi, kada izgrađuje samopoštovanje i samopuzdanje.

Ponekad su, kaže ona, i zabrane i kazne korisne u vaspitanju djeteta, ali isključivo uz primjenu nagrada i pohvala kao dominantnog sredstva u samom disciplinovanju djeteta.

Od uzrasta djeteta, kaže ona, zavisi koja će tehnika biti korisna.

“Važno je da uzmemo u obzir razvojne faze i karakteristike, jer u razvojnoj psihologiji postoje određene faze kroz koje djeca prolaze i ako znamo da su neke radnje razvojno ok – da ono to ne radi nama u inat nego je to njegova promjena koja od nas zahtijeva strpljenje,  lakše nam je. Znaćemo da se to ne dešava sao nama već i drugoj djeci i roditeljima u određenij fazi”, pojasnila je Ivančević u toku webinara za roditelje na temu Kako reagovati na nepoželjno ponašanje djeteta?.

Kada je u pitanju sposobnost djeteta, ona objašnjava da roditelj ne treba da očekuje od djeteta da usvoji neko ponašanje koje nije u skladu sa njegovim mogućnostima ni uzrasnim, ni individualnim. Zato je, kako kaže, vazno da roditelji prate svoje dijete, znaju šta može da uradi i da mu daju zadatke usklađene sa njegovim mogućnostima i urzrasnim karakteristikama.

Lične karakteristike djeteta treba uzeti u obzir jer ne reaguju sva djeca isto na određene vaspitne metode, zato što imaju različite temperamente, kaže Ivančević i dodaje da to zavisi od pola djeteta, reda rođenja, vaspitnih i drugih uticaja.

“Takođe, moramo uzeti u obzir motiv djeteta za neko ponašanje koje smo mi procijenili kao neadekvatno i koje želimo da iskorijenimo”, kaže ona.

 

Šta treba znati prije primjene tehnika za korekciju neprihvatljivog ponašanja?

Kazna, kaže Ivančević, nije svrha samoj sebi i to treba da bude poruka za dijete i za samog roditelja.

„Znači, ne kažnjavamo da bismo kažnjavali. Važno je to razdvojiti da nismo nešto neraspoloženi, ljuti na nekog drugog jer ako je naša kazna prema djetetu usmjerena tim motivima onda ne govorimo o kazni koja se može primijeniti u korigovanju određenog ponašanja. Ako govorimo o kazni kao vaspitnom sredstvu ciljanom iz roditeljske uloge, onda je to važno da vidimo kao jedan oblik kontrole ponašanja koji ima za cilj da ga promijeni i da razvije novi poželjniji dio“, pojašnjava ona.

Ona naglašava da se u ovu svrhu ne koriste zlostavljanje, fizičke i povrede ličnosti.

Kazna se najčešće upotrebljava kada procijenimo da dijete namjerno prekrši određeno pravilo, koje postoji u porodici i pokazuje neprihvatljivo ponašanje.

Ivančević posebno važnim ističe da moraju postojati unaprijed definisana pravila i da je dijete upoznato sa njima i time šta se od njega očekuje, kao i koje su posljedice ako se ne poštuje.

Pravila, predlaže, da se naprave u vidu nekog pisanog pravilnika, ugovora, koji su svi članovi zajedno sastavljali ali da bude obavezujući i za djecu i za roditelje. Važno je da kažna bude opravdana, tj. da bude povezana sa nekim konkretnim ponašanjem i da stepen u kojem dijete kaznimo odgovara stepenu samog prekršaja koje je napravilo.

Ivančević dodaje da treba da postoji jasna vremenska razlika i između neprihvatljivog ponašanja i kazne kako bi je dijete povezalo.

„Međutim to može biti otežano kada smo napolju i ne možemo primijeniti kaznu i onda je najbolje da ne prijetimo jer će dijete vrlo brzo naučiti da je to prijetnja koja nije posljedica. Ako nismo u mogućnosti da kaznu sprovedemo onda je bolje da je ne izgovaramo. Važno je da ne prijetimo djetetetu da neće ići na rođendan, ako znamo da je u pitanju rođak i da ćemo sigurno otići ili da ne prijetimo potrebama, kao na primjer Nećeš dobiti večeru“, kaže Ivančević.

Prema njenimm riječima, u praksi se pokazalo da neprihvatljiva ponašanja djeteta više pogađaju one roditelje koji se više posvećuju djetetu, koji prate priručnike, u odnosu na one koji to rade u manjoj mjeri.

„Onda budu ljuti i razočarani kako ono to radi pored toliko pažnje i rada oko njega“, kaže ova psihološkinja i dodaje da se u tim situacijama mora uzeti u obzir i temperament djeteta, ali i razvojne karakteristike.

Primjer egocentrizma kod djece, kaže ona, je najbolji pokazatelj toga jer roditelje često ljuti kada dijete uče da dijeli stvari, a ono ipak to ne želi.

„Tu je važno da shvatimo da je u uzrastu kada je to razvojno nemoguće i da ne pritiskamo jer moćemo izazvati suprotan efekat”, objašnjava

Kada roditelj upućuje kritiku važno jeda ona ne bude usmjerena na ličnost djeteta već na određeno ponašanje odnosno da nije u redu način na koji je nešto uradilo, na koji je reagovalo, ali da se to ne odnosi na njega kao osobu, jer sve vrste omalovažavanja šalju poruku Nijesam dobar/a.

Ivančević navodi i da kritika treba da se odnosi na trenutne probleme.

„Kada smo ljuti često izvlačimo sve loše stvari kojih se možemo sjetiti i tu se izgubi fokus jer dijete ne zna što ga konkretno kritikujemo i sta se očekuje od njega a što se tiče ličnosti šaljemo sliku da je sve loše jer generalizujemo cijelo njegovo biće“, pojašnjava ona.

Sugeriše roditeljima da sagledaju cjelokupnu situaciju, provjere ko je učesnik, koji je tačno problem nastao… Ako u porodici ima više članova  i nastupi neko neadekvatno ponašanje, nerijetko se umiješaju oba roditelja, brat i sestra pa se roditelji ne slažu oko posljedica i nastane opšta svađa, a na kraju nema jasnih poruka i pouka.

“Tako da je važno da se zna šta je zapravo problem, od čega je to krenulo i čiji je to problem“, kaže ona.

Najčešći motivi kod djece za ispoljavanje neadekvatnog ponašanja

Prema riječima Ivančević, neki od motiva za nepoželjno ponašanje koji se često mogu čuti jeste da dijete traži pažnju.

„Manjak pažnje možemo povezati sa današnjim načinom življenja, nedovoljno kvalitetnog vremena sa djecom i to može kod njega ili nje da proizvede osjećaj Primijetiće me kad se ponašam kako ne treba. Tad ono tačno zna da će tada dobiti paznju, negativnu, od roditelja“, dodaje ona.

U tom slučaju, smatra Ivančević, preventivno treba provoditi vrijeme sa djecom prije ili između takvog ponašanja. To neće osigurati da dijete nikada ne ponovi takvo ponašanje, ali će ga smanjiti.

Tehnike koje daju rezultate kod korekcije neadekvatnog ponašanja

Kod manje djece, navodi Ivančević, može se primijeniti skretanje pažnje sa konkretne situacije.

To je klasično skretanje fokusa pažnje sa jedne situacije koja prijeti da preraste u konflikt i ona će samo u toj fazi dati rezultate jer kad je dijete previše uznemireno teško da mu možemo ponuditi nešto drugo osim da ga smirimo pa mu ponudimo nešto drugo. Skretanje pažnje može biti primjenom humora – kod mlađe djece da se nasmijemo, ispričamo šalu, odglumimo nešto i tako se i mi usmjerimo na pozitivne stvari. Za starije možemo uraditi nešto što ne očekuju jer oni znaju kako ćemo odreagovati na to što u uradili i već se spremaju za borbu. U tim situacijama ako im ponudimo nešto drugacije možemo da omekšamo cijelu situaciju i spustimo tenzije.

Druga tehnika je da roditelj dopusti djetetu da napravi prirodne i lančane posljedice jer če tako najviše naučiti. To je, kaže Ivančević, važno u onim situacijama kada roditelj radi stvari za dijete, zaboravljajući da mu čini medveđu uslugu.

„Tada se ono ne uči odgovornosti jer shvata da ne mora da radi stvari pošto će neko drugi da ih uradi umjesto njega i oslanja se previše na druge. pa će onda kada mi budemo očekivali da bude samostalno, takva reakcija izistati. Nije to lako, jer u socijalnom kontekstu razmišljamo da li je u redu da ga pustimo da se suoči sa posledicom, šta će to reći o našem roditeljstvu i šta će sredina kometarisati. Na primjer, ako dijete zaboravi torbu za školu, treba da ga pustimo da ode bez torbe. Dobro je da to uradimo jer djeca sama osjete posljedicu i izbjegavamo sukob oko tih stvari“, navodi psihološkinja.

Time out kao tehnika (u praksi ćosak ili stolica za razmišljanje) primjenjuje se najčešće kada je prisutna uznemirenost i kod djeteta i roditelja pa je to, navodi Ivančević, prilika za obje strane da se smire da se vrate u stanje kada mogu da razgovaraju.

„Kad smo uznemireni mi ćemo reci nešto što ne treba, a dijete nas neće čuti pa je time out najbolja opcija da to izbjegnemo. Takođe, važno je da znamo koje je to mjesto i da objasnimo djeci šta je time out – da će na njemu razmisliti o svom ponašanju. Važno je da kad prođe time out porazggovaramo sa djetetom i pomenemo alternative koje mogu da budu opcija nekoj narednoj sličnoj situaciji kako bi izbjegli uznemirenost i kaznu“, pojašnjava ona.

Oduzimnaje privilegija je metoda koja se, kako navodi Ivančević, koristi kod većeg uzrasta kada se tačno zna šta je djetetu privilegija i šta mu je važno, kao i kada ono zna da napravi razliku između situacija kada ima privilegije i kada su mu oduzete.

„Važno je da ova tehnika traje dovoljno dugo jer ako se dijete jedan dan ponaša dobro i odmah mu vratimo privilegiju, pitanje je koliko će imati efekta. Ne treba ni da traje predugo jer će oslabiti motivacija dijeteta da mijenja svoja ponašanja“, kaže ona.

Osim što roditelj, koji najbolje poznaje svoje dijete, treba u skladu sa tim da odredi koliko će trajati oduzimanje privilegija, važno je i da sa djetetom dogovri šta će se dogoditi naredni put, da li će primijeniti nešto slično ili će privilegija biti duže oduzeta.

Ivančević predlaže da  djetetu treba dati mogućnost izbora, alternative koje su nama prihvatljive. Na taj način se sprječava da dijete misli da mu roditelji samo naređuju i da nema pravo na izbor.

Ako se primjenjuje ignorisanje kao tehnika, Ivančević kaže da je važno da se ono odnosi na ponašanje, a ne na samo dijete. Osim toga, ignorisanje ne savjetuje da se primjenjuje u situacijama kada bi dijete moglo da se povrijedi.

Tekst je napisan na osnovu online predavanja koje je organizovano u sklopu projekta Programi podrške roditeljstvu u zajednici, koji je podržan u okviru Regionalnog programa lokalne demokratije na Zapadnom Balkanu – ReLOaD, koji finansira Evropska unija (EU), a sprovodi Program Ujedinjenih nacija za razvoj (UNDP). U Crnoj Gori, ReLOaD program sprovodi se u partnerstvu sa opštinama Podgorica, Tivat, Kotor, Nikšić, i Pljevlja.