Strah od porođaja je normalan, sve dok ne parališe trudnicu

Foto: Plava zvijezda

Strah od porođaja je potpuno normalna i priroda pojava ali se ne smije dozvoliti da parališe ženu, koja treba da zna i da je porođaj najveličanstvenije i najmagičnije iskustvo koje može da joj se dogodi, smatra babica Marijana Bogavac, koja je glavna glavna sestra klinike za ginekologiju i akušerstvo Kliničkog centra Crne Gore.

Prema njenim riječima, žene, otkako spoznaju svoje tijelo, slušaju priču o porođaju kao o nečemu što je vrlo teško i bolno, a što ih očekuje u nekom periodu života.

“Gotovo da možemo reći da se rađamo sa tim strahom, a sa druge strane nemamo u kulturi da nam neko kaže da je to zapravo nešto najljepše što će nam se dogoditi. Strah žene u ovim situacijama je sasvim priroda, ali ono što nije normalno je da taj strah parališe”, kazala je ona u intervjuu za sajt Plava zvijezda.

U ženi postoji hormonski orkestar koji u njoj igra u momentu kada se dijete rađa. Strah može da bude kočnica u cijelom tom orkestru i da zaustavi porođaj, da učini kontrakciju mnogo bolnijom, da stvori grč u tijelu. Sve su to razlozi, kaže Bogavac, da se dozvoli da strah pređe u nešto što je loše.

Sugeriše da uz svaku porodilju treba da bude njeno blisko lice kao podrška i osjećaj sigurnosti. Zato i smatra jako važnim da je partner žene ili njena bliska osoba sa njom na porođaju.

“To je ona bliskost i sigurnost kada porodilja osjeti olakšanje i pomisli: Nijesam sama jer je on ili ona tu pored mene”, objašnjava ova strukovna babica sa 19 godina iskustva.

Kada žena dođe na porođaj vrlo je malo vremena da osoblje u porodilištu utiče na njen strah jer je već ušla u proces. A sa druge strane i osoblju je ritam posla takav da nije svejedno imaju li jednu ženu u porodilištu ili 15. Potrebno je, dodaje Bogavac, vrijeme da bi se nekome posvetili u potpunosti, a to dinamika posla često ne dozvoljava.

Bogavac ukazuje trudnicama da ne bi trebalo da dozvole strah i paniku kada dođe do prsnuća vodenjaka i da žure u porodilište.

“Porodilja u porodilištu nikome ne smeta ali ona se prijatnije osjeća ako je u svom prirodnom okruženju kod kuće. U bolnici ne postoji kućna atmosfera, postoje pravila rada. Smatra se da samo svijetlo reflektora i nepoznate osobe u uniformama mogu poremetiti prirodan tok hormona”, navodi ona.

Zato se u školi za trudnice uči kada je pravo vrijeme da trudnica krene u porodilište kako bi tamo provela što manje vremena i time lišila sebe vremena da je u nepoznatom prostoru kada se stvara i prostor za svakojake misli koje često nijesu ohrabrenje.

Iskustvo Bogavac sa tatama u porođajnim salama je, kako navodi, apsolutno sjajno i njihov uticaj na porođaj partnerki, kaže, da nije nikako mali. Ne misli da bi trebalo praviti pritisak na očeve da prisustvuju porođaju, već da to urade samo ako žele.

Primjećuje da su danas očevi generalno drugačiji u odnosu na raniji period kada su negdje sjedjeli i čekali da dobiju vijest da im se žena porodila. Zdravstveni radnici kažu i da sve više očeva odlazi sa partnerkom na ultrazvuk i aktivno su uključeni u trudnoću i roditeljstvo.

“Tate su emotivne svakako. I dok čekaju u hodniku, brinu za svoje supruge i svoju djecu, preživljavajući porođaj na svoj način. Čuli su o tome isto kao i žene: da je porođaj nešto strašno. U tom našem hodniku vrijeme prolazi potpuno drugačije u odnosu na vanjski svijet. Kada tako pogledate, onda je za njih olakšanje kada su u porođajnoj sali sa svojom suprugom jer na taj način su u toku samog procesa”, navodi Bogavac.

Partner poznaje svoju ženu, oni imaju svoje priče, on ima znanje kako da je relaksira i opusti, kako ona reaguje u pojedinim situacijama jer su, vjerovatno, prošli mnogo toga zajedno. Zato tate na porođaju vrijede zlata, naglašava Bogavac.

Sve tate koje su jednom prisustvovale porođaju, tvrdi ona, poželjele su da budu tu svaki sljedeći put.

“Od tog trenutka kada se njihova partnerka porodila, muškarac potpuno drugačije posmatra nju kao ženu. Kao da tek tada razumije značaj žene kao nekog ko je sposoban da rodi život”, ocjenjuje Bogavac.

Poručuje trudnicama da treba da znaju da je KCCG jedino mjesto u našoj državi gdje su 24 sata na raspolaganju timovi od dva do tri ginekologa, neonatologa, anesteziologa, laboratorija, transfuzija..…

“Ovdje su sve ekipe na raspolaganju i sve su u službi trudnice, to jest porodilje. Te žene su srce ne samo Kliničkog centra, već srce naše države!”, rekla je ona.

Uloga babica u porođaju je izuzetno važna i one su osobe sa kojima porodilje u bolnici najviše sarađuju i na koje se oslanjaju. U svakoj smjeni Kliničkog centra postoje tri ili četiri babice, a one se među sobom dogovoraju koja će preuzeti porodilju. Svaka smjena ima najstariju babicu, potom babicu u srednjim godinama i najmlađu. Porodilište Kliničkog centra je 2014. godine renovirano i Bogavac tvrdi da je apsolutno najmodernije u Crnoj Gori, pa čak i regionu.

Imaju pet porođajnih sala, i u svakoj od njih porodilja boravi sama ili sa njenom bliskom osobom. Svaka soba ima sve što je potrebno za porodilju i njenog supruga i krevetić za bebu.

“Mnogo toga je drugačije nego nekad. Na primjer, nekada je bilo pravilo da žena u porodilištu ne smije da jede i pije, a ta pravila danas ne postoje. Ona sa sobom slobodno može da donese grickalice, sok ili vodu i koristi cijelim vremenom dok porođajni proces traje. Imamo čak i muziku u porođajnoj sali, tj. mogućnost da uključimo radio, a mama može da donese i svoju muziku koju voli i pusti je. Sve to mnogo znači ženi i na njen osjećaj opuštenosti, relaksacije i smirenosti”, priča Bogavac.

Pored porođajnih sala je i sala za carski rez što znači da u slučaju potrebe, veoma brzo mogu da pređu na drugi način završetka porođaja, a da i majka i beba budu adekvatno zbrinuti

Leave a Reply