Srećno dijete – nesrećni tinejdžer

Ilustracija: Srđan Pečeničić

PIŠE: Zoran Milivojević, psihoterapeut

Nove generacije su odrasle i neki od njih su počeli da dolaze na psihoterapiju zbog različitih problema. Kako veliki broj pripadnika određene generacije ima neke svoje zajedničke osobine, psihoterapeuti su počeli da primjećuju određene razlike u odnosu na klijente pripadnike starijih generacija.

U pitanju su dvije generacije „voljene djece”: generacija Ipsilon, u koju spadaju rođeni između 1980. i 1994, koji sada imaju između 26 i 40 godina, i pripadnici Zed generacije, poznatije kao Internet generacija, u koju spadaju rođeni između 1995. i 2005, koji sada imaju između 15 i 25 godina.

Problemi novih generacija

Psihoterapija se formirala kroz rad s „nevoljenom djecom”, dakle s onima koji su bili pretjerano strogo vaspitavani, kojima prezahtjevni roditelji nijesu pokazivali ljubav, kao i s onima koji su u djetinjstvu bili zanemarivani ili maltretirani. Pojava novih klijenata koji su bili „voljena djeca” je psihoterapeutima doneo nove izazove. Jedan poznati američki psihoterapeut koji ima duži staž u radu s ljudima je metaforično izjavio: dok je ranije naš rad ličio na djelovanje sirćeta kojim se skida kamenac, sada više liči na djelovanje lijepka.

U čemu se razlikuju ove dvije generacije „voljene djece”? Pripadnici Ipsilon generacije su često narcisoidni, egocentrični, s nerealno pozitivnom slikom o sebi, arogantni u komunikaciji, teže hedonizmu, bez radnih navika i stvarne želje da odrastu i preuzmu odgovornost za sebe i druge. Pripadnici Zed generacije su više pasivni, povučeni, zavisni od roditelja, okrenuti sadržajima na internetu, pogleda neprestano uprtih u ekrane njihovih „pametnih” telefona, tačnije u mini-kompjutere koje pogrešno nazivamo telefonima.

Pored šireg društvenog i ekonomskog konteksta, na formiranje određene generacije bitno utiče model roditeljskog vaspitanja kao i medijski sadržaji koji zapljuskuju umove djece i mladih ljudi. Dok su pripadnici Ipsilon generacije zapravo razmažena djeca koja su odrasla kao žrtve popustljivog vaspitanja koje je nudilo ljubav, ali ne i disciplinu, pripadnike Zed generacije je najviše odredila pojava „pametnih” telefona koje su na ranom uzrastu „ugradili” u svoje ličnosti i tako se izložili pretjeranom uticaju sadržaja s interneta.

Koje probleme imaju ova nekada voljena djeca?

Pripadnici Ipsilon generacije poneli su iz svojih porodica doživljaj da su oni centar svijeta i tako nastavljaju, u većoj ili manjoj mjeri, da se ponašaju u spoljašnjem svijetu: u odnosima s prijateljima, partnerima, u radnom okruženju. Uvijek su u pravu, ne priznaju greške, a dobronamjernu kritiku doživljavaju kao napad na njihove ličnosti. Kako tokom vremena, uprkos svojim sposobnostima, a zbog nedostatka radnih navika, ne mogu da opravdaju svoju pretjerano pozitivnu sliku o sebi, krivce za neuspjeh nalaze u drugima. Jedno istraživanje je pokazalo da 80 odsto njih ima za životni cilj da se obogati, a 50 procenata želi da postane poznata javna ličnost.

Pripadnici Zed generacije preplašeni su spoljašnjim svijetom, za koji su nepripremljeni. Osjećaju se sigurno u svojim porodicama, sa svijetom komuniciraju preko interneta i društvenih mreža. Veoma su zabrinuti za sebe i svoje zdravlje, imaju lošu sliku o sebi, ali ne zato što ih roditelji ne hvale i ne podržavaju, već zato što se osjećaju neprihvaćenim od vršnjaka. U emotivnom razvoju kasne tri godine. U ovoj grupi je veoma izražena sklonost ka anksioznosti, depresivnosti, a ima i povećan rizik od samoubistava.

Postavljanje digitalnih granica

I u jednoj i u drugoj generaciji su fizički izgled i privlačnost osnovne vrijednosti. Razlog za to je što nemaju razvijene socijalne vještine i pasivno čekaju da drugi njima priđu. A kada se to ne dešava, krive svoj nedostatak magnetske „privlačnosti” i počinju da misle loše o sebi.

Šta roditelji mogu da zaključe iz ovoga? Prvo, da ljubav nije dovoljna. Potrebno je dijete i disciplinovati, a to znači postaviti se kao autoritet koji izgovara: „ne smiješ!” i „moraš!”, i koji povremeno kažnjava. Potrebno je postaviti „digitalne granice” i ograničiti vrijeme korišćenja digitalnih ekrana i interneta. Potrebno je djetetu i mladoj osobi pomoći da razvije socijalne vještine i da ostvari doživljaj prihvaćenosti u grupi svojih vršnjaka. Ne treba gledati samo kako se dijete osjeća, koliko je srećno i voljeno, već se treba podsjetiti da je cilj vaspitanja izgradnja samostalne i odgovorne odrasle osobe.

Izvor: Politika.rs

Leave a Reply