PIŠE: Zoran Milivojević, psihoterapeut
Jedno od osnovnih dječijih prava jeste pravo da se bude dijete. To jednostavno znači da se poštuje ona faza djetetovog intelektualnog, emotivnog i socijalnog razvoja u kojoj se ono nalazi, i da se dijete ne podstiče da se ponaša kao neko značajno stariji.
Ideja razvoja podrazumijeva da dijete postepeno sazrijeva i da se u njegovom životu pojavljuju određene teme u skladu sa njegovim uzrastom i razvojnim fazama kroz koje prolazi. Neki roditelji žele da njihovo dijete bude „naprednije” od druge djece, tako da ga podstiču da se ponaša kao starije nego što jeste, što kod roditelja stvara osjećanje ponosa. Međutim, kada dijete primijeti da je voljeno samo onda kada se ponaša starije nego što jeste, ono razvija stav prema sebi da ono vrijedi i zaslužuje ljubav isključivo onda kada se ponaša kao starije, „starmalo”, što je skraćenica od „malog starca”.
Jedna vrsta „starmalog” djeteta jeste ono koje se oblači, izgleda i ponaša kao odrasla, seksualno zrela osoba. To se najbolje može primijetiti kod djevojčica, tako da curica od osam ili devet godina može biti našminkana, sa crvenim ružom na usnama, frizurom, cipelama sa štiklama i odjećom koja odgovara nekoj starleti. Na taj način ona sebe predstavlja kao „seksi dijete”. Ova, novija pojava je prepoznata kao rana seksualizacija ili hiperseksualizacija djeteta.
Oteta nedužnost
Sasvim je prirodno da djeca oponašaju odrasle i da u svojim igrama zauzimaju uloge odraslih, nesvjesno se pripremajući za odrastanje i za igranje tih društvenih uloga u odraslom dobu. Međutim, ovdje nije riječ o igri, već o izgradnji polnog identiteta djeteta još dok je ono u takozvanoj fazi latencije svog psihoseksualnog razvoja. Drugim riječima, ovakvom djetetu se nameću polni identitet i polna uloga onda kada ono još emotivno i socijalno nije spremno za to. Na taj način se datom djetetu oduzima nedužnost i nevinost njegovog djetinjstva.
Djetetova želja da imitira odrasle je sasvim prirodna, ali ono u svom neznanju nije u stanju da ocijeni primjerenost svojih težnji. Za ranu seksualizaciju djece nijesu odgovorna djeca, nego njihovi roditelji koji im to ili dozvoljavaju ili ih podstiču da se tako ponašaju. Zato možemo govoriti o hiperseksualizujućem roditelju kao nužnoj pretpostavci pojave hiperseksualizovanog djeteta.
Prema pravilu, takvi roditelji ne vide nikakav problem u tome što dozvoljavaju djetetu da bude u ulozi „seksi djeteta”. Oni to doživljavaju kao neku vrstu igre koja ih zabavlja, uživaju u reakcijama posmatrača, i na neki način su ponosni na svoje potomke za koje jedva čekaju da odrastu i da zaista postanu lijepi i privlačni mladi ljudi. Oni zapravo precjenjuju izgled, ljepotu i privlačnost, smatrajući da su to osnovne životne vrijednosti. Smatraju da je dovoljno da neko bude veoma privlačan, da bi ostvario veliku ljubav, status, uspjeh i sreću u životu.
Projekcije roditeljskih ambicija
Poznato je da roditelji na djecu projektuju svoje neostvarene ambicije, zbog čega ovakvi roditelji često imaju pripremljeni životni scenario za svoju djecu u smislu uspjeha na modnoj pisti, estradi ili filmu. Zato oni vjeruju da svojoj djeci čine uslugu jer ih „na vrijeme” pripremaju za uspjeh u okviru datog scenarija. Nijesu svjesni mogućih negativnih posljedica rane seksualizacije po djetetov kasniji život. Kako svoju djecu gledaju očima roditelja, i ne pomišljaju da njihova djeca mogu da podstaknu pedofilne impulse kod posmatrača, u čemu im pomažu i mediji koji svojim sadržajima „normalizuju” ovu pojavu.
Opisani roditelji ne vide nikakav problem u svom odnosu prema djetetu, tako da po pravilu ne žele da bilo šta mijenjaju. Zato je pojava pojma „hiperseksualizovano dijete” veoma važna jer upozorava one druge roditelje na štetnost ovog ponašanja kako tu grešku ne bi činili sa svojom djecom.
Najbolji način da se roditelj suprotstavi tendenciji rane seksualizacije jeste da djetetu objasni da je izgled važan, ali da nije najvažniji. Ključ je dakle u vrjednosnom vaspitanju i učenju djeteta pravim životnim vrijednostima.
Takođe je važno pomoći djetetu da se odupre trendovima u grupi vršnjaka i njegovoj želji da imitira drugu djecu čiji roditelji podstiču ili dozvoljavaju ranu seksualizaciju. Roditelj treba da se drži svojih standarda primjerenosti, a ne da dozvoli da čini ono „što čine sva druga djeca”.
