Današnji obrazovni sistem je kratkovid – djecu sprema za ispit, ne i za život

Foto: Ilustracija

Današnji obrazovni sistem ne priprema djecu za život i škole često ne umiju da motivišu djecu, smatra norveški pedagog Godi Keler.

Za njega kažu da ne podučava već – inspiriše. Godi Keler je nekad radio s djecom, a danas mnogo više radi s odraslima. Putuje od Norveške, Islanda, Švedske do Baltika, Azije, Mađarske, Slovenije i savjetuje nastavnike i roditelje kako iz djece da izvuku najbolje, kako im pomoći da razviju potencijale, jer svako ih ima, ali ih mnogi ne prepoznaju pa postanu frustrirani ljudi koji, ako se nijesu dobro uklopili u sistem, žive obilježeni neuspjehom.

“U Evropi gotovo 25 odsto srednjoškolaca napušta školu, odustaju najčešće u 16. ili 17. godini. Neki od njih završavaju u kriminalu, drogi… To su uglavnom ljudi koje je sistem naveo da izgube samopouzdanje, vjeru u sopstvene sposobnosti”, navodi Keler.

Treba ih motivisati

Današnja škola često ne zna da motiviše djecu, ali zna da ih zastraši i poruči im da nisu dovoljno dobri”, kaže Keler koji je desetak godina bio predavač na Univerzitetu Rudolf Stajner u Oslu, a sad već decenijama svoju Školu za roditelje održava kao niz radionica i seminara.

“Obrazovni sistem je većinom uniformisan i kratkovidan, priprema djecu za sljedeći ispit, ali ne i za život. Ponekad se tako ponašaju i roditelji. Stavljaju veliki pritisak na djecu ne bi li imala dobre ocjene, bili uspješni ovde i sada, ali pripremiti dijete za život ne znači tražiti od njega da po svaku cijenu bude izvrsno u svim predmetima i svemu što od njega traži škola”, ističe Keler.

Brojke ubijaju duh

Pedagogija je umjetnost motivisanja, više će puta ponoviti Keler koji podučava odrasle kako djecu motivisati, kako “lijene” i “neradnike” natjerati da zablistaju, prepoznaju u čemu su dobri.

“Ako dijete ne pokazuje dobar uspjeh na školskim ispitima, svaki novi test koji dobije u školi za njega je jedino stres, a poruka koju čuje je da nije dovoljno dobar i pametan. Školi je bitno da ima statistiku, brojčane pokazatelje, sistem insistira na tome”, kaže on.

Prema njegovim riječima, dijete koje je često testirano, a ne postiže dobre rezultate, gubi samopouzdanje i to je mnogo veći problem nego loše ocjene.

“Još ako je učenik zaigran, nemiran, nedovoljno koncentriran, često će dobiti i nekakvu dijagnozu, recimo ADHD ili nešto slično, jer tad, s dijagnozom, više ne kvari regularnu statistiku, već postaje dio neke druge, specifične statistike. U školi nema individualnog pristupa, pojedinci koji se ne uklapaju u sistem tretiraju se gotovo kao smetnja. U školi ne postoji kultura povjerenja već klija kultura straha, a strah ne ide za tim da traži pojedinačna rešenja za svako dijete, već da svako dijete što prije natjera da se uklopi u sistem”, govori Keler.

Loše ocjene uglavnom su demotivišuće. Ako loša ocjena može da motiviše dijete, onda ima smisla. Ali, ako vidite da mu to ruši samopouzdanje, onda morate naći drugi način, smatra Keler.

Navodi da je drugačiji način da se traže mu jake strane djeteta, razmisliti kako ga ohrabriti i podstaknuti da se razvija u nekom području gdje je dobar. Tu roditelj može da uradi više od učitelja.

Potpora roditelja

Prema njegovim riječima, najgore je kad dijete koje je u školi dobilo lošu ocjenu i poruku da ne valja, takva ista atmosfera čeka i kod kuće.

“Djeca koja u školi nijesu bila dobri učenici, ali su postali zadovoljni i uspješni ljudi, to su deca koja su imala podržavajuće roditelje koji su im poručili da u njih imaju poverenja. Roditelji bitno utiču na stvaranje samopouzdanja, to je njihov zadatak, a ne da budu produžena ruka nepodržavajućeg školskog sistema”, završava Keler

Izvor: Jutarnji/Zelenaucionica

HiPP

Procedure i Izazovi Samohranog…

Comments

Leave a Reply