Kako motivisati dijete da uči (kada ono to ne želi)?

PIŠE: Dragana Aleksić

Neka djeca od malena obožavaju da čitaju, vole da imaju jasan dnevni raspored i da, na primjer, odmah po povratku iz škole urade domaći u imaju puno slobodnog vremena. Ali, ima i djece koja jednostavno imaju otpor i ne žele da se prihvate svojih obaveza niti da im se to govori.

Složićemo se da je veći izazov za roditelje druge grupe mališana, ali nijedna situacija nije nerješiva.

Iako ima mnogo faktora koji utiču na to kakav će odnos prema školi, učenju i zadacima dijete imati, a s obzirom da ih danas dobija već u predškolskom uzrastu, hajde da vidimo šta sve možemo da uradimo da se ova navika ne „ukorijeni“ baš na samom početku školovanja.

Stalno podsjećanje na školske zadatke – natezanje, nagovaranje, kritike, uslovljavanje, ucjenjivanje… – „kvari“ raspoloženje, nepotrebno stvara tenziju (i djetetu i roditelju), crpi energiju, troši vrijeme, a nije isključeno i da će se javiti otpor prema školi i domaćem!

Od roditeljskog pristupa, vještine komunikacije i sposobnosti prilagođavanja, u velikoj mjeri zavisi da li će se u djetetu razviti motivacija ili otpor prema učenju. Nije teško procijeniti od čega će biti veće koristi, i za vas i za dijete…

Ako se pitate DA LI JE MOGUĆE UČITI NA ZABAVAN NAČIN, odgovor je – Da!

Djeca vole da uče (ona to rade od trenutka kada se rode), da istražuju, da saznaju nešto novo, da isprobavaju. Ona to rade spontano, prate unutrašnje impulse i zato je važno da se taj proces održi i kada krenu u školu. Kada je učenje više izazov nego obaveza, rezultati su bolji.

Sada će neko reći – Pa, jel treba da izigravam klovna da bi dijete učilo?

Naravno da ne! Fokus roditelja treba da bude na krajnjem cilju – učenju, izradi domaćih zadataka i stvaranju radnih navika. A, ako postoji način da se do tog cilja dođe, a da se i roditelj i dijete osjećaju dobro, zašto ga onda ne bismo iskoristili?

ŠTA SE DOBIJA OVAKVIM PRISTUPOM?

Kada se neka akivnost poveže sa dobrom emocijom mi joj se rado vraćamo. Kada nam nešto stvara otpor ili radimo bezvoljno ili pod strahom od kazne – onda to odlažemo ili uradimo samo da se što prije oslobodimo lošeg osjećaja. Međutim, tako se stvara negativna uslovna veza u kojoj nema motivacije (ona ne može da se pokrene iz negativne emocije), pa će svaki sljedeći put biti teže pokrenuti dijete na rad, a „prijetnje i kazne“ će biti sve strožije. To nikako ne treba da bude opcija, jer ne vodi do dugoročnog cilja – uspostavljanja radnih navika.

Na ovaj način mi u stvari djeci dajemo mogućnost da uvide da svi zadaci (i matematika i čitanje i učenje), mogu da budu zabavni. Što je jača pozitivna emocija to će dijete radije pristupiti zadacima.

Sa druge strane, kada roditelj ne doživljava lično djetetov otpor prema učenju, lakše mu je da bude fokusiran kako da dijete motiviše i podstakne, ne pristupa problemu pod tenzijom već traži bolje rešenje.

OK, RAZUMIJEM. A, KAKO DA TO PRIMIJENIM U PRAKSI?

Sada kada znamo da je za pokretanje unutrašnje motivacije potrebna pozitivna emocija, sledeći korak je da zadatak/obavezu pretvorimo u izazov i igru, a potrebne su samo IDEJE!

Takođe, od velike koristi da ovo sprovedete u djelo, je i poznavanje:

1. komunikacionih kanala;
2. pravila efikasne komunikacije sa djecom.

ZAŠTO SAD JOŠ I OVO DA ZNAM!?

Zato što tako povećavate šanse da vas dijete razumije i posluša bez vike, svađe, otpora, nerviranja…

I, jednostavno zato što nije svejedno kako ćete djetetu nešto reći. Jer, možda vas dijete nije poslušalo zato što koristite suprotne kanale za razumijevanje informacija. Govorite – Vidi ovaj zadatak!- djtetu koje zadatak bolje razumije kada ga čuje.

Ili, možda koristite nešto od ovog:

– Nemoj da nisi uradio domaći prije ručka! (komplikovana dvostruka negacija sa nerazumljivom porukom);

– Ako to odmah ne uradiš, onda nećeš ići napolje! (uslovljavanje – demotiviše);

– Možeš da gledaš crtaće, ali kad završiš domaći. (reč „ali“ menja prvi deo rečenice u uslov, što stvara otpor).

IDEJE ZA MATEMATIKU

1. Biram, biraš. Idealno bi bilo da se ovo izvede kada je više djece u kući, ali mogu da učestvuju i stariji ukućani. Što više takmičara to bolje, jer će igra trajati duže.

Pravila: Koliko takmičara ima, toliko se zadataka radi! Uzmite zbirku zadataka i recite jednom od takmičara da zažmuri i prstom dodirne neki zadatak. Pročitajte ga i dajte na primjer, deset minuta za rješavanje. Ko prvi riješi dobija 5 poena, drugi 4, treći 3… Važno je da svako dobije neki poen da bi sve vrijeme svi bili motivisani da rade. I tako redom, dok se ne obrne krug. Saberite poene i onaj ko ima najviše može, na primjer, sjutra prvi da bira zadatak otvorenih očiju, ili da postavlja pravila – npr. daje više ili manje vremena za rješavanje, bira teže zadatke (sa zvjezdicom), dozvoljava ili ne upotrebu digitrona i slično. Dozvolite djetetu da prekine kada ono to želi, ne zaboravite, ovo je za njega igra! Tako održavate dobro raspoloženje i želju da ovo ponovi.

Dijete će vježbati to što treba, ali na način koji mu donosi element zabave i pozitivnu emociju.

Napomena: Pripremite se za ovu aktivnost unaprijed i tek onda je predložite djetetu/djeci. Imajte u vidu da što su stariji, to ćete morati da budete kreativniji sa predlozima novih pravila.

Predlog: Spremite iznenađenje za sve učesnike – sladoled, kolače, čokoladu, voće… Zapamtite, iznenađenje nije nagrada, posebno ne samo za „pobjednika“! Ono služi za održavanje pozitivne energije i emocije poslije ove aktivnosti.

2. Ulazak u neku ulogu. Kada nam je mozak pretrpan informacijama, a razmišljanjem ga još više angažujemo, nekada dođe do blokade i ne uspijevamo ni jednostavne stvari da rješimo. Onda pomaže mentalno opuštanje, preusmjeravanje pažnje na nešto lagano, neopterećujuće.

Nekada dijete samo traži ili pravi pauzu, i to je sasvim OK i treba mu dozvoliti. Međutim, ako je pod pritiskom da mora odmah da završi zadatak ili osjeća strah da će dobiti lošu ocjenu, onda je roditelj taj koji će mu pomoći da se opusti.

Recite na primjer – Zamisli, zamisli da si detektiv koji je upravo riješio neki problem i da se sada bira gde će da se odmara! Evo, da sam ja taj detektiv sada bih se odmarala na nekoj plaži? A, ti? I pustite dijete da maštari.

Ili, recite – Kada taj detektiv stavi ovu kapu/obuče ovaj sako/obuje ove cipele, to mu pomaže da traga za rješenjem (nađite bilo šta što dijete može da obuče i uživi se u ulogu). Možda je rješenje ispod kreveta! Možda se krije u ormanu! Šta misliš gdje je?

Cilj igre je da dijete počne da razmišlja o detektivu (ili nekoj drugoj ulozi), jer kada se aktivira dio mozga zadužen za maštanje, „odmara“ se onaj koji je zadužen za logiku.

Vrlo brzo nakon ovakvog opuštanja, djetetu se „javi“ ideja kako da riješi zadatak, osjeća se motivisano i srećno.

Naravno, ovo je nešto što treba često ponavljati, bez prevelikih očekivanja da će sve odmah da da rezultate. Ovo je model koji treba da zaživi u porodici, da se dijete osjeća sigurno i podržano, bez pritiska i tenzije, i da može da vam se obrati kada mu je teško ili kada se „zaglavi“ sa učenjem. Vi ćete biti neko ko će izvući ideju „iz rukava“.

IDEJE ZA ČITANJE I UČENJE 

Djecu je zapravo najteže zainteresovati da počnu da čitaju neku lekciju (posebno ako je na stranici samo tekst bez slika). Ali, ako im se sadržaj dopadne onda nastavljaju do kraja. Možete pozvati djetetovog druga, drugaricu ili uključiti člana porodice.

1. Odglumi mi ovo. Prelistajte lekciju unaprijed, izaberite najzanimljiviji dio, i sačuvajte ga za pred kraj. Za dijete izaberite dio gdje ima dijaloga (ako je npr. tekst iz čitanke), ili neki drugi kraći (iz drugog predmeta), po jednu-dvije rečenice! Što je dijete mlađe, srazmjerno treba da bude manje sadržaja…

Pravila: Podijelite učesnicima „uloge“ ili svakom zadajte da određenim glasom pročita svoj dio – mogu i da odzvižduću, šapuću, pjevuše, šta god. (ako djeca još ne znaju da čitaju, vi im pročitajte taj dio, pa zadajte izazov) Biće im zabavno, smijaćete se, takmičiti, što i jeste cilj. Kada se „probudi“ dobra energija, dok su još pod utiskom, pročitajte im dio koji ste izabrali (onaj najzanimljiviji). Potrudite da se bude izražajno i zagonetno, da im privučete pažnju.

Onda ih pitajte kako bi oni to ponovili, tačnije, šta su zapamtili. Pustite ih da glume, da se užive. Možda će neko htjeti da nacrta to što je čuo! Neka ovo traje koliko djeca žele, dok im je zabavno. Sjutra  podignite malo kriterijume, pa im recite da svako izabere svoj dio i da ga pročita naglas kao, na primjer, njegov omiljeni junak, lik iz crtaća, najbolji drug ili drugarica…

Predlog: Dogovorite se da svakog dana „zajedno“ čitate, učite. Ako su djeca mlađeg uzrasta biće im potrebna pomoć i podrška odraslog. Za one malo starije (devet i više godina), dovoljno je da im „ukažete“ povjerenje da pročitaju dio iz knjige dok vi, na primjer, obavljate nešto po kući, i da vam ga onda prepričaju.

2. Čitaj igračkama. Sve ovo možete i sa jednim djetetom, ako ih nema više u okruženju. Predložite djetetu da napravi od igračaka publiku i zajedno, a posle može i ono samo, čitajte, recitujte, učite. Dijete može da sluša vas dok čitate kratke djelove lekcije (na primjer, ovo prija djeci koja su u auditivnom kanalu), a da onda uzme neku igračkicu i da njenim glasom ponovi ili prepriča to što ste pročitali.

I da zaključim, umjesto da gubite vrijeme i energiju na natezanje sa djetetom, rasprave i svađe, koristite slobodno vrijeme da smišljate ideje, stvarate lijepe uspomene i pozitivne emocije. Jer, dijete će još mnogo godina ići u školu i učiti… Zamislite da se svih tih godina natežete! Igra je ipak bolja opcija, zar ne.

_______________________________________________________________________________________

OVE OVE TEME SU OBRAĐENE U PREDAVANJU „KAKO DA PRIČAŠ DA TE DIJETE RAZUME I POSLUŠA (1. I 2. DIO)“. ZBOG VELIKOG INTERESOVANJA 15. I 16. NOVEMBRA OVO PREDAVANJE ĆE SE PONOVO ODRŽATI KAO INTERNET PREDAVANJE (WEBINAR), KOJE PRATITE OD KUĆE NA KOMPJUTERU, TABLETU ILI TELEFONU. ZA SVE INFORMACIJE KAKO DA GLEDATE PREDAVANJE KLIKNITE OVDE.

HiPP

Procedure i Izazovi Samohranog…

Comments

  1. Kucno vaspitanje je kljuc i osnov svega. Kad dijete od malih nogu naucite osnovna pravila ponasanja, da postuje starije, da nije bahato a mislim da roditelji uz razgovor i svoj licni primjer mogu kod djece da podstaknu radne navike.

Leave a Reply