Kako pomoći roditelju djeteta sa autizmom?

PIŠE: Suzana Došen Rešetar, Autizam jednaki u različitosto

Vrlo je malo ljudi koji kada vide osobu u spektru autizma pohrle k njoj i kažu: ‘Ja to razumijem’ ili ‘Mogu razumijeti’. Puno je više onih koji ustuknu sablaznih lica kao da su vidjeli, u najmanju ruku, vanzemaljsku pojavu.

Naravno, autizam je nepredvidiv i nimalo “uobičajena pojava”. Prvo što vidiš je ponašanje koje najčešće okarakterišemo kao nenormalno, pretjerano ili potpuno isključeno.
Pa tako krene lagano kolutanje očima, pomicanje glavom u stilu “joj što bi ja tebe stavila u red”, pa zgražavanje i komentari…  Oni koji imaju živaca još ih slušati znaju kakvi su. Ja nemam, odustala sam od toga kako bih se zaštitila od mogućih fizičkih obračuna.

Ali, kako pomoći roditelju autiste? Jer ako pogledate, velika većina okružena je konstantno roditeljima ili starateljima. Dovoljno govori o težini teškoća?

Ti roditelji zapravo su ništa drugo  vojnici. Specijalci, rekla bih. U njihovim glavama je konstantna centrifuga. Mozak radi 1000 na sat.

Emocije su napete kao praćke i samo je jedan mali okidač dovoljan da padne cijeli sistem. Sve ono što su uspijevali tokom dana izregulisati…raspe se u komade.

Ti ljudi nikad ne odmaraju. Tako im je svejedno jel rade nešto ili su na godišnjem, kod kuće…odmora nema. Njihovi životi sastavni su dio jedne mašinerije zvane autizam koji ne odmara. Naprotiv, radi kao da je na normi. Roditelji, često depresivni i neispavani, zabrinuti i umorni, biju bitke na više polja. Na više načina i sa svakakvim tipovima ljudskih stvorenja.

Kako pomoći tim ljudima?

Za početak, nema žaljenja. Ako me žališ, pomisliću da mi je život zaista jedna velika katastrofa i da sam gotova. Sažaljenje je najgore.

Savjeti tipa biće to sve ok, vidiš kako je sladak, ima gorega, znam jednog kojem je super…katastrofa su koliko god vi imali dobre namjere.

Podružiti se s tim djetetom pa nakon sat vremena reći ‘nije ni čudo da si se počela moliti Bogu ‘ – nama su ko šamari po obrazima.

Kako pomoći?

Ne očekujte.

Kada vam priča roditelj iz spektra, nemojte misliti jadan/jadna potpuno je skrenula/skrenuo i sav/sva je u autizmu.  Sastavni dio našeg postojanja je, ne možemo ga izbjeći.

Ne pričamo jer nam je dosadno nego zato što smatramo da pričanjem edukujemo. Ako roditelj ne priča…pitajte ga, možda se otvori pa mu bude lakše.

Ne očekujte da se bavimo trivijalnim stvarima (iako izgaramo od želje za tim) jer jednostavno kapaciteti su opterećeni.

Možda će se vama učiniti kako ne brinemo o vama i vašim problemima, ali vjerujte dok nemate dijete s teškoćama ili bolesno dijete – nemate nikakvih problema.

Ne iščuđavajte se djetetu.

Ni ne pomislite na to. Ono je takvo kakvo je i nije krivo. Smatrati ga da je nenormalno jer radi stvari koje se inače ne rade je upravo nemormalno.

Svi mi funkcionišemo različito i radimo ili ne radimo stvari koje su “uobičajene”.  Samo smo skloni primjetiti na drugome, obično slabijem, a na sebi ne.

Budite tu za roditelje.

Teško je shvatiti način funkcionisanja djeteta s autizmom ali možete roditelje.

Pomognite im u malim svakodnevnim sitnicama, pošaljite ih na kafu, pričuvajte im dijete (ništa se neće dogoditi za pola sata), obavite nešto za njih.

I najvažnija stvar… Slušajte, slušajte, slušajte. Ne pričajte ako niste spremni prvo otvoriti um.

Možda se vama ne čini tako ali jedna pogrešno izgovorena riječ, rečenica, pogled može satrti jednog roditelja autiste. Ne zato jer je pretjerano osjetljiv i pogrešno interpretira…nego zato što je umoran i potrošen.

Autizam je najteži razvojni poremećaj, ne zaboravite to.

Kako za osobu koja ga ima tako i za one koje o toj osobi brinu.

Otvoriti sebe i svoje misli za roditelje i djecu iz spektra je velika i plemenita stvar – u kojoj ćete najviše profitirati vi.

HiPP

Procedure i Izazovi Samohranog…

Leave a Reply