Dječji neurolog tvrdi da su ekrani razlog što sve više djece ima probleme sa govorom

PIŠE: Oleg Korenj, dječji neurolog iz Novosibirska

Odavno već namjeravam da podijelim s vama svoja zapažanja o mogućim posljedicama intenzivnog korišćenja u najranijem uzrastu raznih uređaja s ekranima: televizora, kompjutera, tableta, smartfona.

Odmah da se ogradim i kažem da iznosim samo svoja zapažanja na osnovu iskustva. Može se to razumjeti kao zastrašivanje iz neznanja – i to sam imao prilike da čujem. Ipak, čini mi se da se sve uklapa i polako dolazi na svoje mjesto…

Posao mi nalaže da se svakodnevno susrijećem sa djecom sa manjim ili većim smetnjama u razvoju. Već pet godina se po pravilu susrijećem sa istim problemom – djecom koja u prosjeku sa tri godine praktično ne govore. Ponašanje te djece slično je ponašanju djece s autizmom. Zajedničko im je to što su im, kada su imala oko godinu dana, dati smartfoni odnosno tableti.

Ta djeca praktično sve slobodno vrijeme provode s tim uređajima, bukvalno žive u njima. Od toga strada facijalna ekspresija (mimika lica), usmjeravanje pogleda (kontakt očima), i emotivna sfera. Pokušaj da od djeteta uzmete uređaj, kod njega izaziva krajnje negodovanje i agresiju. Govor se po pravilu nije razvio ili je rudimentaran.

Komunikacija s okolinom, s realnim svijetom očigledno je loša… Znajući koliko je lako pomiješati uzrok i posledicu, ne isključujem da su neka od te djece načelno autistična, a da je preokupacija gedžetima jednostavno jedna od varijanti stereotipnog ponašanja… Ipak, slijedi jedna od kratkih priča.

Djevojčica, 1 godina i 3 mjeseca, živi u Njujorku. Pažnju je privuklo to što se ne odaziva i ne reaguje na verbalne zahtjeve. Nema razvijenu adekvatnu mimiku i gestikulaciju. Nekoliko mjeseci ranije nije bilo tako loše. Dijete je tapšalo, mahalo pa-pa. Specijalisti su posumnjali na poremećaj iz autističnog spektra…

Dobio sam veliki broj video-snimaka s epizodama iz života djeteta. Sve je počelo oko 7-8. mjeseca kada je dijete počelo da jede u stolici za hranjenje, ispred uključenog televizora. Idemo dalje: sa godinu dana, djevojčica je praktično sve slobodno vrijeme provodila ispred nekakvog ekrana. Roditelji su poslušali moj savjet i sve gedžete su sklonili od djeteta. Očekivano, prvih dana primijetili su kod djevojčice razdražljivost, histeričnost i agresivnost, bilo ju je teško nahraniti.

Ali… Vratili su se kontakt očima i pokazivanje rukom! Krenuli su na terapiju. Razumijem kolebljivost i subjektivnost procjene date na daljinu… Ali, svejedno ne prestajem da se pitam: da li je moguće da se u “spektru” naiđe na situacije s mehanizmom koji bi se mogao okarakterisati kao “pseudoautizam”? (Nisam siguran da je termin ispravan, naišao sam na njega kod Čarlsa Njokiktjiena…)”

Izvor: Buka

HiPP

Procedure i Izazovi Samohranog…

Comments

  1. Od kud djeci u vrticu “uređaji”?
    Ja sam isla u vrtic u jednom milionskom gradu i imali smo igraliste u dvoristu.
    Takodje smo imali likovnu radionicu,casove engleskog jezika (da,casove engleskog u vrticu za djecu od 3 do 6 godina),zatim u sklopu vrtica skolu tenisa i mnoge druge sportove i radionice.
    Crna Gora je po svim pitanjima decenijama iza po svemu.
    Uzgred receno,moj rodni grad je bio u sklopu SFRJ.
    Ovo u Crnoj Gori je tuzno i pretuzno.
    Ako hocemo da nam djeca odrastaju zdravo,moramo placati casove raznih sportova,plesa,likovnog i muzickog obrazovanja…
    Ukratko,jad i bijeda.

Leave a Reply