Zašto ne treba da govorite djetetu da je bezobrazno?

Sada se vjerovatno pitate kako da to izvedete kada se dijete ponaša na vama nedopustiv način? Evo, već ste dali odgovor, a ključna reč je „ponašanje“. Dakle, nije dijete bezobrazno nego vi tako doživljavate njegovo ponašanje i ogromna je razlika između ove dvije stvari. Kada kažemo djetetu (ili bilo kome) da je bezobrazno to je etiketa na njegov identitet. Što više puta to ponovimo i mi i dijete ćemo sve više početi da vjerujemo u to. Primijetili ste možda da djeca na pitanje zašto rade to što im se brani, umiju da kažu – “Zato jer sam bezobrazan.” ili ” Zato što sam nevaljao”. To znači da su i sama povjerovala u to. Da li  stvarno želimo da dijete to vjeruje za sebe?

Druga važna stvar je da, kada stalno mislite da je dijete bezobrazno, vi se nesvjesno fokusirate da zaista vidite sve ono što je „pogrešno“. Da ste upali u ovu zamku primijetićete po tome što na svakih pet minuta govorite – nemoj to, pusti, šta radiš, bezobrazan si…

Treće, ako svoje dijete vidite kao bezobrazno onda sve što radi vi doživljavate lično i vidite samo posledicu, a ne poruku koju dijete šalje. Dakle, vi se osjećate loše zbog toga i svu svoju pažnju usmjeravate upravo na to – ja se osjećam loše jer je dijete bezobrazno. A kada je pažnja na nama često nam promiču signali šta zapravo dijete ponašanjem poručuje.

Razlika između ponašanja i identifikovanja sa nekom osobinom je zaista velika. OK, shvatili ste, ali šta sad? Problem je i dalje tu. Pa nećemo valjda dopustiti djetetu da nastavi da se ponaša onako kako ne želimo!?

Naravno da ne. Evo koja su roditeljska ponašanja korisnija u rješavanju ovih situacija.

Prvo pravilo je da znamo pravila

Kada uspostavljate pravila važno je da su vaša očekivanja prilagođena uzrastu djeteta i da su rečena tako da ih ono zaista razumije. Dakle, pravila moraju djetetu da budu potpuno jasna. Na primjer – kada smo u kolima sjediš u auto sjedištu, kada smo u pozorištu i bioskopu šapućemo, kada želiš tuđu igračku pitaš da li možeš da je uzmeš, kada smo na ulici držimo se za ruke, kada dođeš kući skineš cipele, pre ručka operi ruke, prije spavanja peremo zubiće, prije čitanja skloni igračke…

Naravno, nećete sve ovo odjednom izdeklamovati djetetu. Posebno naglašavam da se o pravilima priča mnogo prije neke konkretne situacije, zgodno je i kroz poučne pričice. Tek kada verbalno „povežemo“ situaciju sa željenim ponašanjem, onda možemo da kažemo da je to naše pravilo. Ako tek kada ste u bioskopu kažete djetetu da priča tiše, već je kasno jer neće razumjeti zašto. Međutim, ako ste ga ranije pripremili onda će biti dovoljno da ga u bioskopu samo podsjetite „Sećaš se da smo se dogovorili da u bioskopu šapućemo.“

Računajte da ćete u početku više puta podsjetiti dijete, što je sasvim očekivano, posebno ako je mlađe od pet godina. Trudite se da uvijek zadržite smirenost i da ne ulazite u previše objašnjavanja ili raspravu, a posebno se oslobodite „ideje“ da je dijete bezobrazno i da vam nešto radi namjerno. Jer ne radi, samo uči. Dakle, u bioskopu ga samo podsjetite, a kada dođete kući još jednom prođite pravilo – Sjećaš se kako smo se dogovorili da u bioskopu šapućemo? Hajde da sledeći put pričamo još tiše…

I bilo bi sjajno kada bi sve bilo ovako lako. Ali, šta ako nas dijete iznenadi nekim ponašanjem ili nastavi sa onim  neprihvatljivim?

Otkrijte skrivene poruke

Prvo i najvažnije – pokušajte da ne upadnete u zamku da vam sva pažnja bude na posledici – ružnom ponašanju i prvom osjećaju koji se u vama javio. Probajte da otkrijete šta vam ustvari dijete ponašanjem govori, jer nešto se dešava u njemu a to ne umije da kaže. Sagledajte situaciju objektivno – da li ste možda došli kod bake, a onda umjesto da baka priča ili se igra sa djetetom, ona sa vama prepričava doživljaje sa porodičnog ručka (prodavnice, pošte…). Ako dijete na primjer počne da gura vas ili baku, ili možda čak i šutne, vaša prva reakcija može da bude – Šta radiš to!? Zašto si bezobrazan prema baki? Međutim, u ovoj situaciji dijete je zapravo željelo pažnju za sebe, ali to nije umjelo da kaže i zato je pokazalo na način koji je siguno privukao pažnju, ali na njegovu žalost, negativnu. I umjesto da ima baku za sebe dijete sada sluša kritike i prijetnje kaznom i osjeća se loše. Da li ste uspjeli bar na kratko da „uđete u djetetove cipele“?

Ako se složimo da je ovakvo ponašanje nedopustivo šta možemo da uradimo? Kritikom i „napadanjem“ nećemo saznati razlog i zato pitajte dijete ovako  – Šta se to desilo pa si udario baku? Možda će sagnuti glavu jer osjeća da to nije trebalo da uradi, možda će pokušati još jednom da vas udari (jer „ne razumijete“ pa „mora“ da ponovi – ovo često rade djeca mlađa od tri godine), a možda će i reći nešto – Htio sam da baki pokažem… , a ona me ne gleda!

Ono što ovim primjerom želim da vam kažem je da kada vidite samo posledicu vi ne možete doći do uzroka, pa samim tim ni do korekcije ponašanja. Posledicu ćete možda kazniti, kritikovati, što će dati trenutno rješenje, ali dijete neće spriječiti (tj. naučiti) da to ponovi sledeći put. Ne zato što je bezobrazno nego zato što ga „ne razumijete“. Sada se možda pitate – Pobogu, pa jel moram da budem stalno detektiv i da čitam tajne signale!? Odgovor je – da. Posebno ako dijete odjednom počne da se ponaša potpuno drugačije nego inače. Umjesto da potiskujete njegova ponašanja, tražite odgovor (na adekvatan način) da biste ga usmjerili kako treba i naučili šta ne treba da radi. To daje dugoročne rezultate i gradi most povjerenja. U suprotnom, čim malo odraste možete očekivati da neće dijeliti sa vama ništa što će ga dovoditi u situaciju ponavljanja istog scenarija – kritike, grdnje, kazne…

U opisanoj situaciji sa bakom, možete da ga usmjeravate na sledeći način ili još bolje napravite pravilo – Kada nešto želiš da kažeš ili pokažeš baki dok priča sa nekim, povuci je dva puta za ruku. Naravno, dogovorite se sa bakom da je ovaj znak pravilo i da tada zaista usmjeri pažnju na dijete.

Zašto je važno da sebe naučimo da ovako reagujemo?

Ideja da nam je dijete bezobrazno nosi veliki teret jer mislimo da nešto nismo uradili dobro u procesu vaspitanja, da smo negdje silno pogriješili i da će dijete zauvijek biti nevaljalo. Kada svoje dijete prestanete da posmatrate kroz osobine (koje ste mu zalijepili na identitet) i kada njegovo ponašanje doživljavate proces učenja, prolazak kroz neku razvojnu fazu ili pokušaj da vam nešto „kaže“, vi zapravo razvijate sposobnost da ga zaista razumijete, pratite i pomognete mu.

Ključ je u ponavljanju i strpljenju. Biti strpljiv znači i razumjeti da ćete neke stvari ponoviti više puta (vjerovatno bezbroj ☺), jer ne možete očekivati da će dijete baš odmah sve shvatiti, povezati, poslušati vas i promijeniti ponašanje. Ali, vremenom svakako hoće! Davanjem podrške osiguraćete da vaš odnos bude kvalitetan i pun povjerenja.

Izvor: Najbolja Mama na Svetu

  • HiPP

    Procedure i Izazovi Samohranog…

    Leave a Reply