Coccodrilo

Prenosite li strahove na djecu?

strahdjeteta

Kad posmatramo djecu u igri često pomislimo da nemaju nikakve strahove i da su nevjerovatno hrabra. Nije to samo do njihovog neznanja o opasnostima koje vrebaju ili do neiskustva i naivnosti. Ima tu nešto i vezano za način na koji oni doživljavaju svijet, a doživljavaju ga kao niz mogućnosti, kao igralište u kojem treba sve vidjeti, isprobati, doživjeti, odvažno i srčano. Djeca se često bez razmišljanja upuštaju u svakodnevna iskustva. Ali to ne znači da se baš ničega ne boje.

Razvojni strahovi kao normalan dio odrastanja

Postoje razvojni strahovi koji su zajednički svoj djeci. Tako će se novorođenčad i djeca do dvije godine najviše bojati nepoznatih lica i osoba, buke, odvajanja od mame. Djeca između dvije i pet godina imaće još malo jače izražen strah od odvajanja od roditelja, strah od nepoznatih situacija, od promjena u porodičnom okruženju i od kažnjavanja. Nakon 5. godine javljaju se i neki drugi strahovi – od čudovišta, mraka, duhova, vršnjaka, paukova i insekata, krvi.

Kod djece redovno nalazimo razvojne strahove koji su normalna pojava za određeni uzrast, javljaju se, mijenjaju i spontano nestaju kada dijete preraste određenu razvojnu fazu. Razvojni strahovi imaju određenu funkciju za taj uzrast. Niti jedan roditelj ne može svoje dijete osloboditi straha, niti bi to bilo poželjno, jer savladavanjem strahova jedne razvojne faze dijete postaje sposobno suočiti se s novom razvojnom fazom i strahovima vezanim uz tu novu fazu. Te strahove svi smo proživljavali i uz adekvatnu podršku roditelja (utjehu, razumijevanje, priznavanje tih osjećaja djetetu, pružanje osjećanjja sigurnosti kroz zagrljaj i nježnost), oni ne bi smjeli  da ostave veće posljedice na socio-emocionalan i psihički razvoj djeteta.

Ali ovdje ne govorimo o strahovima koji dolaze iz djeteta kao posljedica razvoja i širenja percepcije i shvatanja svijeta, već o strahovima koji nastaju zato što smo djecu naučili da se nečeg treba bojati.

Naučeni strahovi koji se prenose generacijama

Kad govorimo o prenošenju sopstvenih strahova na djecu, prvo moramo osvijestiti da se radi o začaranom krugu, odnosno da smo mi te iste strahove, ili njihov veći dio, naslijedili od svojih roditelja, oni od svojih i tako unazad do zadnjeg pretka u rodoslovu. Mnogi roditelji nisu ni svjesni da na svoju djecu pretaču sopstvene  strahove, frustracije i nesigurnosti. I to se odnosi ne sve grupe strahova:
– Socijalne (npr. strah od neprihvatanja, odbacivanja i napuštanja, od javnih nastupa, samoće, sramoćenja…);
– Ekonomski (npr. strah od nemaštine i siromaštva, neuspjeha, gubitka novca…);
– Fobije (npr. strah od insekata, zatvorenih ili otvorenih prostora, grmljavine, bakterija…);
– Emocionalni (npr. strah od povreda, bolesti, nesreća, gubitka voljene osobe, smrti, zavisnosti…).

Kad su djeca mala i tek počinju da istražuju svijet, najveći strah kod roditelja je da se dijete ne razboli, povrijedi ili na bilo koji način strada. Ovaj strah toliko je izražen posljednjih decenija da roditelji ne dozvoljavaju djeci da se penju, skaču, igraju s blatom, istražuju. Stručnjaci upozoravaju da nije dobro da djeca odrastaju pod staklenim zvonom i da bi im trebalo dozvoliti da sami ispituju svoje granice, tako dugo dok to doista nije opasno po njihovu život, dok to ne povređuje nekog drugog ili ne uništava imovinu i materijalne stvari.

Ponavljanjem “Nemoj”, “Pazi”, “Ne skači, pašćeš”, “Ne trči, pašćeš i ići će ti krv i moraćemo da idemo kod doktora”, “Ako padneš još ću ti dati po guzi”, “Ne diraj to, udariću te”, “Ne prilazi tom psu jer će te ugristi” – kod djece usađujemo naučeni strah koji će vjerovatno ostati doživotni.

Život u strahu nije ono što želimo za svoju djecu

Sve što djeca iskuse do 8. godine na neki način je učenje o životu. To rano učenje bazira se na procesima asocijacije i identifikacije.

Tokom procesa ranog učenja oni su kao mali sunđeri i upijaju baš sve, i verbalne i neverbalne informacije koje dobijaju od roditelja. Samo za primjer, ako roditelji od prvog dana djetetu govore i izbjegavaju pse i mjesta na kojima bi mogli biti psi, a uz to i sami pokazuju nelagodnost govorom svog tijela u blizini psa, i dijete će se vjerovatno cijeli život bojati psa, iako s tim strahom nije rođeno.

Oko 8. godine dijete će povezati i identifikovati svoja iskustva na podsvjesnom nivou, što znači da će se njegova podsvijest programirati na način da će svi naučeni strahovi zauvijek ostati ugrađeni u njega i djelovati na njegovo ponašanje, emocije, psihu.

Život sa strahovima nije nešto što bi iko želio svome djetetu. Strah nas parališe na svim najvažnijim poljima – emocionalnom, kreativnom, fizičkom i mentalnom. Direktno je povezan s agresijom, niskim kvalitetom života, razvojem raznih psihološko-emocionalnih poremećaja, problemima u odnosima i socijalizacijom, životnim neuspjesima.

Kako ne prenositi sopstvene strahove na dijete?

Ako želite prekinuti taj začarani krug prenosa strahova na svoje dijete, najbolji način da to napravite je da osvijestite i procijenite te strahove.

Morate imati određeni nivo samosvijesti kako bi prepoznali sopstveni strah i postali ga svjesni u određenim situacijama.

Ali to je i najteži i najškakljiviji dio. Naime, ponekad su strahovi toliko ukopani u nas, nalaze se ispod toliko slojeva, da ih je teško uopše raspoznati. Na primjer, dijete hoda bez papučica po kući i vi mu govorite “prehladićeš se, obuci papuče”, ali vaš strah nije samo strah od prehlade, on ne staje tu. U vama je puno dublji strah – onaj od bolesti i bolnica. Ali i tu strah ne staje. Možda ste i vi kao mali morali ostati u bolnici i osjećali se napušteno, samo pa ne želite da se to dogodi i vašem djetetu. A taj vaš strah i napetost dijete će kad tad nanjušiti te ga i samo razviti.

Vaše strahove najbolje će vidjeti oni s kojima ste vrlo bliski, a oni vam mogu i pomoći u osvješćivanju strahova. Pitajte supruga/u, partnera/ku, mamu, sestru i dobićete vrlo zanimljive odgovore. Upoznaćete se, možda prvi puta, s logičnim, ali i iracionalnim strahovima koje drugi osjećaju u vama.

Kada se strah osvijesti, nema ništa loše da se taj strah prizna djetetu. Na našem primjeru to bi izgledalo ovako: “Nije mi drago što hodaš bosih nožica po hladnom podu. Ako se prehladiš, moraćemo ići kod doktora. On je jako dobar i pomaže nam, ali mama se ponekad boji doktora. Ne volim ići kod doktora, ali kada moram, nekako se uvijek ohrabrim”.

Na taj način djetetu se daje do znanja da mama ima strahova, kao i svi, ali da ih nekako uspijeva riješiti. Isto tako, jako je važno da niste napeti i nervozni. Jer tada će sve što govorite pasti u vodu, dijete će osjetiti vaš strah i zaključiti da se i ono očigledno mora bojati doktora jer je to nešto strašno kad ga se čak i mama boji.

Naravno, ostati smiren u situacijama koje nas plaše, lakše je reći nego uraditi. Ali ako razmislimo o uzrocima nekog straha, pokušamo shvatiti zašto ga uopšte doživljavamo, je li nam nametnut i naučeni, što je najgore što nam se zapravo može dogoditi, tada se suočavamo sa strahom. A poslovica kaže da tek kad se suočiš sa strahom, on lagano počinje nestajati.

Na primjer, ako ste jako zabrinuti oko socijalizacije svog djeteta, hoće li ga vršnjaci prihvatiti i voljeti, hoće li se htjeti družiti s njim vjerovatno projektujete svoj strah iz djetinjstva na svoje dijete.

Ako je dijete razvilo neki strah, bilo da ga je naučilo od vas ili se pojavio iz nepoznatog razloga, nikada se djetetu nemojte smijati i govoriti mu da se ne smije ili ne treba bojati. Nemojte umanjivati taj osjećaj. Za dijete on je vrlo stvaran.
Pomognite mu definisati i imenovati taj strah kako bi ga dijete moglo shvatiti i početi rješavati na svoj način.

Isto tako, nemojte postati još napetiji i zabrinutiji kada otkrijete neki djetetov strah. Vaša nervoza samo će još više produbiti djetetovu nesigurnost i prestrašenost. Pokušajte ostati smireni i jednostavno razgovarajte s djetetom o strahu.

A svaki psiholog i psihoterapeut reći će vam da je najbolji lijek za strah i fobije, postepeno izlaganje istom. Na primjer, ako se dijete boji pasa, pronađite prijatelja koji ima psa i dogovorite druženja. Prvo neka ona budu nekoliko minuta, a kasnije neka budu edukativna. I za vas i za dijete. Naučite dijete kako pristupati psima, kako se prema njima odnositi i te informacije već će mu dati određenu sigurnost.

I na kraju shvatite da dijete nije minijaturna verzija vas samih, odnosno roditelja. Djeca su individue i ponekad se emocionalno treba odmaknuti i posmatrati ih objektivno, odnosno na način da će ona imati soptvena iskustva, sopstveni život i da ono što plaši vas, njima možda nikada neće biti problem. Pa zašto bi im onda stvarali taj problem već u ranom djetinjstvu?

Izvor: Klinfo

HiPP

Procedure i Izazovi Samohranog…

Comments

Leave a Reply

Suza
Čitajte još:

Otuđenje djeteta od jednog roditelja

Otuđenje (alijenacija) djeteta od roditelja je pojava koja se često javlja kao posljedica [...]

Šta je pravi problem sa jutjuberima poput Baka Praseta

Šta se događa kad jedan od najpopularnijih domaćih jutjubera postane primjer svega lošeg i [...]

Ne podsticati ranu seksualizaciju ili hiperseksualizaciju djeteta

Jedno od osnovnih dječijih prava jeste pravo da se bude dijete. To jednostavno znači da se [...]

Šerenting – izazov digitalnog roditeljstva

Zahvaljujući digitalnoj tehnologiji i internetu, u mogućnosti smo da, lakše i brže nego ikada [...]

Ne prebacivati jedno drugom i naći vrijeme za sebe

Svim mladim parovima treba objasniti da je brak partnerski odnos koji podrazumijeva mnogo truda u [...]

BP6 -Grawe 300×250
Za odličan 5

Pretraga

Igrackoteka 300×250

Posljednji postovi sa foruma