Šta stoji iza roditeljskog NE!

nePIŠE: Dragana Aleksić, family coach

Činjenica je da se danas prečesto čuje kako roditelji, a i oni koji čuvaju djecu, izgovaraju (samostalno ili ispred glagola) – ne!

Dok se sa jedne strane „osuđuje“ pretjerana upotreba, sa druge (od roditelja, naravno) stižu „opravdanja“.

Ono što niko ne kaže je kako, čime i kad zamijeniti, kao i koji je tačan razlog za roditeljsko „ne!“

Hajde za početak da razumijemo (nas) roditelje!

Iza svakog „ne“ stoji ili strah ili potreba da nešto bude drugačije. Pa tako, kada kažemo „ne“ mi djetetu nešto branimo pod jedan iz straha da se ne povrijedi, pod dva iz straha da ne povrijedi nekog drugog i pod tri da prestane sa nekom radnjom i uradi nešto drugo.

Sada je ključno precizirati kada je ok reći „ne“, a kada ga treba izbjeći?

Idemo redom…

1. Kada je u pitanju bezbjednost djeteta od presudnog značaja su brze reakcije roditelja, koje su tada impulsivne, instinktivne, iskonske i za cilj imaju da zaštite dijete. To su one situacije kada dijete hoće da istrči na ulicu, ili kada ne vidi (ili češće ne razumije) da mu prijeti neposredna opasnost – da, na primjer, nešto može da padne na njega (vrela kafa, pun tanjir, ili nešto teže kao pegla na primjer), ili kada se „opasno“ približi utičnici. Kada roditelj vikne „Ne!“ dijete se trgne, zaustavi se u trenutku jer se uplaši, nerijetko i zaplače, ali složićemo se da je manja „šteta“ od suzica nego da se povrijedilo.

Ono što bi uvijek trebalo da uslijedi, kada se dijete smiri, je da mu se objasni da je moglo da se povrijedi i pokaže kako da ubuduće bude pažljivije. Ukoliko je dijete mlađe od tri godine vjerovatno neće razumjeti posljedice (bar ne onako kako ih mi vidimo), ali svakako mu treba reći zašto smo tako odreagovali.

2. Kada je u pitanju bezbednost i/ili povrjeđivanje drugih od strane djeteta treba napraviti razliku da li je dijete nešto uradilo sa namjerom ili slučajno. Ovdje su roditelji djece uzrasta do tri, četiri godine, često u nezavidnoj situaciji, jer to što oni znaju da je dijete bez loše namjere nešto uradilo, teško će razumjeti i druga osoba, na primjer roditelj drugog djeteta. U pozadini je uvijek potreba roditelja da zaštiti dijete (pa čak i od drugog djeteta) i to umije da nam zamuti sliku, odnosno da stvari vidimo potpuno drugačije, što je sasvim u redu. Međutim, upravo to je i razlog što su roditelji u parkićima kao orlovi koji nadlijeću svoju djecu sa jednim ciljem – preduprijediti neprijatnu situaciju, što često ide na štetu djece. I tada kreće pretjerano „Ne, ne, ne!“ koje ima za cilj ne samo da zaštiti drugo dijete nego da spriječi svaku eventualnu neprijatnost.

Mala djeca uzimaju igračke jedna od drugih ne zato što su nevaljala i/ili nevaspitana (kako se često etiketiraju), već zato što je to za njih proces učenja i razvijanja motorike. Posmatraju sve oko sebe, žele da dodirnu, isprobaju nešto, pa to nekada bude i nečiji obraščić, kosa i slično. Dijete od godinu, dvije, dvije i po godine dodiruje stvari i ljude, pa i djecu, sa potrebom da osjeti u ručicama oblik, teksturu, težinu… Nekada je taj dodir „nekontrolisan“ jer dijete nije svjesno u tolikoj mjeri prostora, tačnije razdaljine između sebe i nečijeg oka ili nosa, niti „snage“ u ručicama kada stiska nečiji obraz. Ovo se dešava i kada je dijete pod uticajem intenzivne emocije (sreće, straha ili bijesa). Slažem se da to umije da bude bolno i nelagodno, posebno drugom djetetu, mada su česte i situacije da dijete uopšte ne odreaguje, ali je roditelj taj kome to smeta.

Kako odreagovati, a ne napraviti pobunu u parku (igraonici, na rođendanu)?

Bilo bi idealno i svakako jednostavnije kada bi svi roditelji razumjeli dobre namjere svoje djece, jer vjerujte nijedan dvogodišnjak ne izađe iz kuće sa idejom da nekog namjerno uštine, udari ili otme igračku! Ali, s obzirom da roditelji imaju „ugrađen sistem“ zaštite potomaka i da ne želimo da baš naše dijete bude uzrok prepirke i svađe, onda je rješenje da umjesto da govorimo stalno „ne“, usmjeravamo dijete i govorimo mu šta DA radi. Na primjer – „Pitaj da li možeš da uzmeš igračku“, „To batu boli, pomazi ga“, „Slučajno si ga udario u nos, to ga boli, reci izvini“… Računajte da će i poslije ovoga neki roditelji jednostavno impulsivno reagovati (a možda ćete i vi u sličnoj situaciji!), ali probajte da ih razumijete. Vama je važno da čak i u takvim situacijama usmjeravate dijete šta da uradi, jer će bolje razumjeti od onog „ne!“ Naravno, ne očekujte da će mu odmah sve biti jasno, posebno ako je mlađe od dvije godine, ali svakako treba da vam bude navika da mu uvijek objasnite.

Ukoliko primijetite da dijete namjerno udara i povrjeđuje druge, važno je da kroz razgovor ili objektivno posmatranje trenutne porodične situacije (možda ste nedavno dobili bebu, pa djetetu nedostaje pažnja), nađete uzrok. Ako se sve svede na grdnju, kaznu i opet „ne!“, problem neće biti riješen nego se može očekivati da eskalira…

3. „Ne diraj to! Nemoj tu da sjediš! Ne gledaj cio dan u taj ekran! Na stavlja se to tu!“, i slični zahtjevi su potpuno beskorisni iz dva razloga. Prvo, mozak ne razumije negaciju. Sve dok djetetu govorimo da nešto ne radi, ono će ipak raditi, ali ne zato što nam tjera inat, već zato što mu mi nesvjesno dajemo takve instrukcije. Da bi mozak „razumio“ šta NE treba da se radi, prvo mora da zamisli tu radnju. Tako dolazimo do drugog razloga, odnosno posledice negacije, a to je usmjeravanje pažnje upravo na ono što ne želimo da dijete radi. Pa, šta onda reći?

Prvo se zapitajte koji je vaš cilj kada kažete djetetu da nešto ne dira? Šta ustvari želite da mu poručite? Da bude pažljiv da se ne povrijedi? Da pazi da nešto ne padne i razbije se? Da će se isprljati? Onda tako i recite – Budi pažljiv jer to može da te povrijedi. To je lomljivo, probaj da ga zaobiđeš. To se lako lomi, bolje ga gledaj iz daleka. Vidiš to je prljavo, ako priđeš preblizu isprljaćeš se…

Umjesto – Ne gledaj cio dan u ekran, recite (ja uvijek predlažem i dozu šaljivosti i veselosti, u glasu, jer djeca na to lijepo reaguju) – Za danas je dosta buljenja u TV, idemo sada u park da razmrdamo tijelo i vijuge! Dosta, bre čovječe tih igrica, umoriće ti se mozak! Nahrani ga nekom knjigom! Hoćeš da izaberemo zajedno?

Umjesto – Ne stavlja se to tu (što je priznaćete vrlo neodređeno), recite i pokažite (posebno ako je dijete mlađe), šta tačno i gdje treba da se stavi.

Na ovaj način mi zapravo usmjeravamo dijete na ono što treba, tačnije vodimo pozitivnu komunikaciju koja daje bolje rezultate od pukog ponavljanja negativne rječice.

Sada je bar malo lakše da se razumije kada je OK reći „ne“, a kada ga (i čime) treba zamijeniti. Kao i uvijek, napominjem da je za sve potrebno vrijeme, pa tako i za usvajanje ovakvog načina govora.

 

HiPP

Procedure i Izazovi Samohranog…

Leave a Reply