Iskoristimo raspust i za osamostaljivanje djece

dijetepomocukuci

PIŠE: Maja Antonić, porodični psihoterapeut i dječiji integrativni psihoterapeut na superviziji

Počeo je školski raspust… Mnogi roditelji su se odavno pozabavili osmišljavanjem sadržaja koji će ispuniti predstojeća dva mjeseca. Ljetovanje na moru, odlasci na selo, boravak u prirodi, ljetnje škole sporta, glume, jezika…

Izlistavajući članke na temu ljetnjeg raspusta nailazila sam na različite korisne predloge kako djeci osmisliti igre, o predlozima literature za djecu, o besplatnom ljetnjem programu i sl. Međutim, zapazila sam da jedna tema, koju smatram veoma važnom, nije dobila svoje zaslužno mesto – o osamostaljivanju djece tokom raspusta.

Period kada su djeca oslobođena školskih obaveza i kada roditelji uzimaju godišnji odmor može biti idealno vrijeme za vježbu i usvajanje novih vještina. Pod osamostaljivanjem ne mislim na odvajanje od kuće zrelih i odraslih ljudi, već da svako dijete na svom uzrastu i u skladu sa sopstvenim mogućnostima napravi korak više ka nezavisnoj brizi o sebi. Znati samostalno izvršiti neku aktivnost ne znači da dijete samo zna tu aktivnost, već da postepeno izrasta u čovjeka koje će jednoga dana biti kadro da se brine o sebi bez tuđe pomoći. Možda će neko pomisliti da je njegovo dijete suviše malo da bi već sada počeli sa osamostaljivanjem, ali nikako nije.

“Pomozi mi da uradim sam”, (M. Montesori)

Roditelji ponekad iskazuju ljubav prema svojoj djeci kroz različite ustupke koje su spremni da učine. Time što ćemo umjesto svoje djece pospremiti sobu, nanijeti namaz na hljeb i obući ga za izlazak iz kuće, treba da se zapitamo da li ustupak činimo sebi ili djetetu. Da li zapravo to nama ubrzava “posao” pa ćemo brže moći da pređemo na sledeću aktivnost ili želimo da poštedimo dijete obaveza koje će ga ionako čekati u životu?

Sa svakom vještinom koju dijete savlada ono dobija veće samopouzdanje i otvara sebi šansu da se oproba u nečemu novom. Ni jedan zadatak ili obaveza koju dijete obavlja samostalno nije samo ta obaveza ili zadatak, već postoji i poleđina čemu sve to služi. Npr. ukoliko djetetu damo slobodu da samostalno ljušti bareno jaje ono aktivira čitav niz benefita – vježba finu motoriku koja mu je neohodna za ovladavanje pisanja, fokusira pažnju i vježba koncentraciju usmjeravajući se na dobijen zadatak dok na kraju dobija krajnji produkt i nagradu za svoj trud – namirnicu spremnu za jelo. Time što je dijete fokusirano na zadatak ono sjedi za trpezarijskim stolom, a vi dobijate prostora da još nešto uradite, prinesete i uz sve to ne jurite ga po kuhinji da bi uzelo zalogaj hrane.

Uključite svoje dijete u svakodnevne aktivnosti. Ono vam može pomoći, može naučiti nešto novo, a uz to se možete zabaviti. Dijete će uvijek lakše prihvatiti neku aktivnost ukoliko je obavljate zajedno i ukoliko vidi da to može biti zabavno. Ako se nasuprot toga nešto predstavi kao moranje i zahtjev bez objašnjenja “zato što ja to tako kažem”, dijete će to razumeti kao kaznu i biće u otporu da vas posluša. Na početku usvajanja svake nove vještine dijete je nespretno i potrebno mu je znatno više truda dok ne obavi započeto do kraja. Jasno je da je u toj fazi roditeljima potrebno više strpljenja, ali ne zaboravite da se dijete tako razvija, da uživa u novim aktivnostima i gradi bolju sliku o sebi.

Neki od predloga šta biste mogli da probate sa svojom djecom: čišćenje graška, odvajanje košpice od višnje, miješenje tijesta, presipanje tečnosti (npr. da vam dosipa unaprijed pripremljene sastojke za kolač), sakupljanje čiste odjeće i sortiranje iste, brisanje prašine, usisavanje, postavljanje i raspremanje stola, pranje kola, sortiranje namirnica po kesama prilikom kupovine… Veoma je važno da sve aktivnosti u koje uključujete dijete detaljno objasnite i pokažete mu dok se ne uvjerite da to može da ponovi bezbjedno i bez vašeg prisutva. I na kraju za svaku aktivnost, ma kako ona u početku bila trapava, hvalite dijete, grlite ga i budite mu “vjetar u leđa”.

Izvor: Moj pedijatar

HiPP

Procedure i Izazovi Samohranog…

Comments

Leave a Reply