Zašto je našoj djeci dosadno u školi, nestrpljiva su, nervozna i nemaju prave prijatelje?

dosada3

Današnja djeca dolaze u školu emotivno nedostupna za učenje i postoje mnogi faktori u ovom našem modernom načinu života koji doprinose ovome. Kao što znamo, mozak je fleksibilan. Okruženje može učiniti mozak „jačim“ ili „slabijim“. Iskreno vjerujem, da uz sve naše najbolje namjere, mozak naše djece napreduje u pogrešnom pravcu, kaže Victoria Prooday radni terapeut sa 10 godina iskustva u radu sa djecom, roditeljima i nastavnicima:

Poruka iz naslova je potpuno tačna – naša djeca su sve lošija i lošija u mnogim aspektima. Istu priču čujem od svakog nastavnika sa kojim razgovaram. Već duže vreme traje propadanje društvenog, emocionalnog i akademskog funkcionisanja djece, kao i nagli porast poteškoća u učenju i drugih dijagnoza.

Tehnologija

Tehnologija postaje besplatan servis za čuvanje djece… Ali plaćanje vas čeka iza ugla, a valuta je vaše dijete.

U poređenju sa virtuelnom realnošću, svakodnevni život je dosadan. Kada djeca stignu u školske učionice, tamo ih čekaju ljudski glasovi i realne vizuelne stimulacije za razliku od grafičkih eksplozija i specijalnih efekata koje su navikli da vide na ekranima. Nakon mnogo sati provedenih u virtuelnoj stvarnosti, obrada informacija u učionici postaje sve teži izazov za našu djecu, jer njihov mozak se navikao na visok nivo stimulacije koji pružaju video igre. Nemogućnost da obrade niže nivoe stimulacije, kakvi se dobijaju u školi, ostavlja djecu nesnađenim u akademskim izazovima. Tehnologija nas takođe isključuje emocionalno od naše djece i naših porodica. Roditeljska emocionalna dostupnost je glavna hrana za mozak djeteta. Na žalost, mi postepeno lišavamo našu djecu ove hranljive materije, najvažnije od svih.

Djeca dobijaju sve što požele, bukvalno istog momenta

„Ja sam gladan!“ U sekundi se zaustavljate na prvoj brzoj hrani. „Ja sam žedan!“ U redu, evo kioska. „Meni je dosadno!“ Nema brige, tu je telefon. Mogućnost da se odloži zadovoljstvo je jedan od ključnih faktora budućeg uspjeha i osjećanja sreće. Mi zaista imamo najbolje namjere i želimo da naša djeca budu srećna, i činimo ih srećnim u datom momentu, ali oni postaju dugoročno nesrećni. Odlaganje zadovoljstva znači mogućnost funkcionisanja pod stresom. Nažalost, naša djeca postaju postepeno sve manje osposobljena da se nose sa stresom koji na kraju postaje ogromna prepreka za njihov usjpeh u životu.

Nemogućnost da se odloži zadovoljstvo se često vidi u učionicama, centrima, restoranima i prodavnicama igračaka u trenutku kada dijete čuje „Ne“, jer roditelji nisu naučili svoje dijete na takav odgovor.

Djeca vladaju svijetom

„Moj sin ne voli povrće“, „Ona ne voli da ide u krevet rano“, „On ne doručkuje“, „Ona ne voli igračke, ali ona je jako dobra u korištenju Ajpada“, „On se oblači kako on želi“, „Ona je previše lijenja da jede sama“… To je ono što sam čula od roditelja. Od kada djeca diktiraju kako roditelji treba da se ponašaju? Ako ih pustite da sami odlučuju, sve što će oni uraditi je da jedu špagete, kroasane, gledaju televiziju, igraju se na svojim tabletima i nikada ne idu na spavanje. Zašto im onda dajemo da rade šta god požele a pritom znamo da to nije dobro za njih? Bez pravilne ishrane i kvalitetnog noćnog sna, naša djeca dolaze u školu razdražljiva, anksiozna, i oslabljene pažnje. Pored toga, šaljemo im i pogrešnu poruku. Oni uče da mogu da rade šta god požele. Koncept „ono što je potrebno uraditi“ je odsutan. Na žalost, da bi se postigli određeni ciljevi u životu, ono što je potrebno uraditi često se ne poklapa s onim što želimo da radimo. Na primjer, ako dijete želi da bude dobar student, ono mora da uči. Ako želi da bude uspješan fudbaler, ono mora naporno da vježba svaki dan. Naša djeca znaju vrlo dobro šta žele, ali im je veoma teško da urade ono što je neophodno za postizanje tog cilja. To dovodi do nedostižnih ciljeva i ostavlja djecu razočaranu.

Zabava, zabava i samo zabava

Napravili smo vještački zabavan svijet za našu djecu. Ne postoje dosadni trenuci. U trenutku kada se dijete smiri, mi ponovo krećemo sa zabavom jer u suprotnom osjećamo da se ne radimo svoju roditeljsku dužnost. Živimo u dva odvojena svijeta. Oni imaju svoje zabavni svijet, a mi imamo svoj naporni svijet. Zašto nam djeca ne pomažu u kuhinji ili oko veša? Zašto ne pokupe svoje igračke? Ovo su osnovni monotoni poslovi koji treniraju mozak da bude funkcionalan i oni su neophodni da bi dijete moglo kasnije da uči u školi. Kada dođu u školu, i počne vrijeme za učenje, njima to postaje previše teško. Njihov mozak je obučen samo za beskrajnu zabavu, a ne za dosadan rad.

Ograničene socijalne interakcije

Mi smo svi previše zauzeti, tako da dajemo našoj djeci digitalne gedžete da bi i oni bili „zauzeti kao i mi“. Djeca koja se igraju napolju, u nestrukturiranim prirodnim sredinama uče i socijalne vještine. Na žalost, tehnologija je zamijenila igranje napolju. Isto tako, tehnologija je učinila da i roditelji budu manje dostupni za društvenu interakciju sa svojom djecom. Očigledno, djeca su pala u drugi plan… Gedžeti koji nam čuvaju djecu nisu osposobljeni za razvoj socijalnih vještina. Sjetite se da većina uspješnih ljudi ima razvijene upravo socijalne vještine. Ovo je prioritet!

Mozak je kao mišić koji možemo dresirati iznova i iznova. Ako želite da vaše dijete vozi bicikl morate ga tome naučiti. Ako želite da vaše dijete bude u stanju da sačeka, morate ga naučiti strpljenju. Ako želite da vaše dijete nauči da se druži, mora razviti socijalne vještine. Isto važi i za sve ostale vještine. Nema razlike!

Čitajući gore navedene probleme, nemojte pasti u očaj ako prepoznate sebe i svoje dijete. Možete promijeniti stvari i nikad nije kasno. Vaše dijete može postati uspješno na društvenom, emotivnom i akademskom planu. Evo kako to da učinite:

1. Ograničite upotrebu tehnologije i umjesto toga se emotivno povežite s djetetom

Iznenadite ih cvijećem, nasmijte se, golicajte ih, ostavite im emotivnu poruku u ranac ili pod jastuk, iznenadite ih izlaskom za ručak, plešite zajedno, puzite zajedno, tucite se jastucima… Idite na porodičnu večeru, igrajte društvene igre, vozite bicikl, prošetajte uveče…

2. Trenirajte odlaganje zadovoljstva

Neka čekaju! U redu je da im bude dosadno – to je prvi korak ka kreativnosti

  • Postepeno povećavajte vrijeme čekanja između „želim” i „dobijam”.
  • Izbjegavajte korišćenje tehnologije u automobilima i restoranima, a umjesto toga naučite ih da čekaju.
  • Ograničite konstantno grickanje grickalica.

3. Ne plašite se da postavite granice

Nemojte se plašiti da postavite granice. Djeci su potrebna ograničenja za srećan i zdrav rast!

  • Napravite raspored. Neka se zna kad je vreme obroka, vrijeme spavanja, vrijeme za igrice.
  • Razmislite o tome šta je dobro za njih, a ne šta je ono što žele, odnosno ne žele. Oni će vam za to zahvaliti kasnije u životu. Roditeljstvo je težak posao. Morate biti kreativni kako biste ih naveli da urade ono što je dobro za njih, jer je to uglavnom suprotno od onoga što oni žele.
  • Djeca moraju imati doručak i jesti kvalitetnu hranu. Oni moraju da provode vrijeme na otvorenom i spavaju dovoljno kako bi u školi bili koncentrisani i sposobni za učenje.
  • Pretvorite stvari koje im se ne dopadaju u empativno stimulišuće igre.

4. Naučite svoje dijete da obavlja monotone poslove od najranijeg doba jer je to temelj za njegovu buduću radnu sposobnost.

Ovde spadaju aktivnosti kao što su slaganje veša, pospremanje igračaka, raspakivanje namirnica, postavljanje stola za ručak, namještanje kreveta…

I ovde važi pravilo da budete kreativni. Neka njihov mozak povezuje ove poslove sa nečim pozitivnim.

5. Učenje socijalnih vještina

Naučite ih da vraćaju ono što uzmu, da dijele, da pobeijeđuju i gube, da pristaju na kompromise, da daju komplimente drugima i da koriste „molim i hvala“.

Iz mog iskustva kao radnog terapeuta, djeca se promijene onog trenutka kad roditelj promijeni svoju svijest o roditeljstvu. Pomozite svojoj djeci da uspiju u životu kroz ovakav način ponašanja, i ojačajte njihov razum i osjećajnost – što prije to bolje!

Izvor: Zelena učionica/Moj pedijatar

 

HiPP

Procedure i Izazovi Samohranog…

Comments

Leave a Reply