Vjerujte u sebe kao roditelja

roditeljdijete

PIŠE: Dragana Aleksić, family coach

Čini mi se da smo danas, više nego ikad prije, spremniji da povjerujemo u „nove i raznovrsne metode vaspitanja“ koje dolaze do nas iz svih krajeva svijeta, nego sebi i svom osjećaju?

Ko nam je poljuljao vjeru u roditeljske sposobnosti? Zašto mislimo da su tuđe metode bolje od naših? I ko to bolje poznaje dijete od njegovih roditelja?

Da je danas teže vaspitavati i odgajati djecu, složiće se mnogi, pa i ja. Uglavnom zato što smo izgubili dodir sa samim sobom, svojim uvjerenjima, samopouzdanjem, zato što smo zatrpani savjetima i „savjetima“ sa svih strana, zato što smo dozvolili svakome da nam govori šta je najbolje za naše dijete i da nam poljulja osnovne vrijednosti i sigurnost u sebe i svoje odluke.

Kako i zašto se to desilo?

Nove, ali i stare metode koje se „izvlače“ iz naftalina, kojima su roditelji preplavljeni, u trenutku zaista djeluju zanimljivo i spremni su da ih isprobaju, ne bi li brzo i lako našli uspješnu vaspitnu formulu za dijete. Međutim, stalnim isprobavanjem zapravo se gubi tako važna dosljednost, a usput se i „zaboravi“ da dijete treba posmatrati i pratiti njegove potrebe i razvojne faze. Jer, ako ta formula sada i daje neke rezultate, imajte na umu da se djeca mijenjaju kako rastu, pa će vam opet trebati nova!

I da se razumijemo, nema ničeg lošeg u novinama i promjenama, sve dok su one u skladu sa našim vrijednostima i uvjerenjima, i što je najvažnije u skladu sa potrebama našeg djeteta i krajnjim ciljem koji želimo da ostvarimo – trajnu i jaku vezu sa njim. Ono što nije dobro je, što mi pod „pritiskom“ trendova, zanemarimo svoje roditeljske vrijednosti i testiramo vaspitne modele sa kojima se ni sami u dubini duše ne slažemo. Primjer za to je i knjiga koja je prije par godina „uzdrmala“ svijet od toga da su se jedni zgražavali, a drugi podržavali primjenu metode „majke tigra“ („Bojni poklič majke tigra“, autor Ejmi Čua).  U njoj je detaljno opisano, za mnoge veoma surovo, vaspitanje koje je ova autorka kineskog porijekla primjenjivala na svojim ćerkama.

Ovo je samo jedna u nizu knjiga koja „preporučuje“ određeni stil vaspitanja i eto prostora za silne dileme i rasprave da li je ovo bolje ili ono, kao da su sva djeca napravljena po istom šablonu i kao da je moguće na sve njih primijeniti istu formulu. Pritom, nije zanemarljiv komentar autorke na kraju knjige da sa starijom ćerkom nije uspostavila kvalitetnu vezu roditelj – dijete i da danas, kada je ona odrasla, nisu u prisnom odnosu!

Hm, da li je to ono što želimo? Vaspitanje koje nije usaglašeno sa našim uvjerenjima, emocijama, djetetovim potrebama, senzibilitetom, vaspitanje koje će nas otuđiti od rođenog djeteta? Ne vjerujem da je ijednom roditelju to cilj.

Ovo je veoma ekstreman primjer, a naravno da uvijek postoji i ona druga strana medalje, druga krajnost – popustljivo roditeljstvo, koje je pak previše „rastegljivo“, proširenih granica. Ali, ni to nije OK, jer djeci su potrebne i smjernice i granice.

Da li je onda bolje da se vratimo „svojim korjenima“? Da li je ipak bolje (po)slušati naše roditelje kako su oni „to radili u njihovo vrijeme…“?

I šta sad izabrati?

A, zašto ste uopšte u dilemi? Umjesto da biramo, hajde da kreiramo! Šta je djeci najpotrebnije da dobiju od roditelja? Ljubav, poštovanje, razumijevanje… Nekako se zaboravi da su djeca mali ljudi, da imaju svoje misli i osjećanja, potrebe i želje, i znaju to na nedvosmislen način da nam pokažu. Ali, mi to nećemo da vidimo, jer se kruto držimo onog što smo zacrtali.

Djeca su  iskonski i suštinski dobra, takva se rađaju, a kada se ponašaju na nama neprihvatljiv način, zapravo nam šalju poruku da im nešto od nas nedostaje, da smo nešto previdjeli pod teretom problema i ubrzanog života. Zato, vratite se korak unazad i gledajte ih, osluškujte… Ponašanjem nam „pokazuju“ kako se osjećaju zbog nas, njihovo ponašanje je samo odraz našeg.

Nema razloga da se ljutimo na njih, jednostavno treba da pogledamo sebe i promijenimo način na koji nešto radimo ili govorimo. Tako im pokazujemo da ih razumijemo i poštujemo i to je jedini  način da isto to dobijemo zauzvrat. Nemojte dozvoliti da se ove jednostavne stvari poljuljaju pod idejom neke novosmišljene metode.

Imajte vi vašu, onu koja je prilagođena vašem djetetu. Duboko u srcu svaki roditelj zna i osjeća da li i šta radi dobro. Samo nastavite tako i vjerujte sebi. Jer, dijete vjeruje vama.

 

HiPP

Procedure i Izazovi Samohranog…

Leave a Reply