Kako se ponaša razmaženo dijete?

razmazenodijete

PIŠE: Olivera Kovačević, master psiholog, porodični i partnerski savjetnik

Da li znate kako se ponaša razmaženo dijete? Da li mislite da je razmaženom djetetu pruženo previše ljubavi po principu „maženo, maženo, pa razmaženo“?

Na početku da pojasnimo jednu stvar. Ljubavi nikada nije previše, niti može, ako je u velikoj mjeri pružena, da naškodi djetetu. Ukoliko postoji velika količina ljubavi u odnosu, postoji i nježnost, briga, osjećaj prihvaćenosti i slobode da budemo ono što jesmo. Ono što je, pored ljubavi, sastavni dio dobrog vaspitanja jesu jasne granice. Ukoliko one ne postoje, bićete u jednom trenutku suočeni sa tim da vam je dijete razmaženo.

Kako radim sa djecom, u prilici sam da posmatram njihova ponašanja u školi, u vršnjačkoj grupi i snalaženju u stresnim i konfliktnim situacijama. U suštini, ono što vidim su različiti modeli vaspitanja koji se, kada je dijete prepušteno samo sebi, pokažu kao manje ili više korisni za njega.

Nerijetko primijetim razmaženu djecu. Ona imaju samopouzdanja, glasna su u grupi, imaju potrebu da svoje želje odmah zadovolje ili da im ih drugi ljudi zadovolje, ne vole uslovljavanje, ograničenja, zahtjeve niti bilo kakvu vrstu poštovanja pravila. Nešto što je karakteristično za razmaženu djecu jeste nerazlikovanje sebe od svojih želja, kao i procjenjivanje drugih ljudi ne na osnovu njihovog ponašanja, nego na osnovu toga da li žele da zadovolje naša potrebe. Oni svaku kritiku na ponašanje tumače kao odbacivanje ili ne voljenje njih kao ličnosti. Zbog svega ovoga, razmažena djeca se veoma teško uklapaju i snalaze u grupi svojih vršnjaka. Često imaju osjećaj nepravde i nerazumijevanja okoline, a suština je u tome da im roditelji u želji da im djeca budu srećna nisu govorili NE ni u situacijama kada je to bilo korisno za njih.

Svakom djetetu je potrebna sloboda i prostor da razvijaju svoju kreativnost i potencijale, ali kako će ono postići sve za šta je sposobno ukoliko nema učitelja koji ga u tome usmjerava? Usmjeravati ne znači samo davati podstrek, motivaciju i pohvalu, već i jasnu granicu na putu razvoja djetetovih sposobnosti.

Verujem da današnji prezauzeti roditelji, kratko vrijeme koje mogu da provedu sa djecom ne žele da kvare konfliktima, napetošću i ljutnjom, već se trude da ga što kvalitetnije provedu sa svojom djecom, osluškujući njihove potrebe, želje i razmišljanja. Ono što svako dijete zna, a roditelji često zaborave jeste činjenica da dijete neće biti srećno ukoliko mu nikada ne nažemo NE. Baš naprotiv. Učenjem djece da postoje granice, kako u međuljudskim odnosima, sa samim sobom i u društvu koje je sačinjeno od pravila, mi ih pripremamo za budućnost i učimo da se, u budućnosti, kao samostalni ljudi, snađu i izbore za sebe. Učimo ih da odlože svoje potrebe, da imaju samokontrolu, da rjeđe upadaju u konflikte i da ih konstruktivno riješe, da prihvate kritiku kao dio međuljudskih odnosa i time postanu sposobni za samostalan život u zajednici.

Postavljanjem granica mi ne činimo dijete nesrećnim (iako nam se tako na trenutak može učiniti), već ga učimo da se što bolje prilagođava i što razumnije prihvata zahtjeve sa kojima će se neminovno susretati van porodične „ušuškanosti“.

Jasni odnosi, začinjeni kako ljubavlju, tako i zahtjevima, u kojima djecu učimo da će se uvažavanjem i postavljanjem granica osjećati bolje, bezbjednije i samopouzdanije, vode ka tome da možemo biti spokojni da će naše dijete izrasti u lijepo vaspitane i zrele osobe.

Izvor: Psihologično

 

HiPP

Procedure i Izazovi Samohranog…

Leave a Reply