Kako da ne vičete na decu kada imate težak dan?

vikanje2PIŠE: Angelina Radulović, Mamin svet

Odmah da vam kažem – teško.

Živi smo ljudi, niko od nas nije u tom pogledu nevin.

Ne mislim da je vikanje dobra stvar, ni na koga, na djecu posebno. Svakom se ipak bar nekad desi – ako izuzmemo one savršene mame koje nikad ne podignu ton, čija djeca nikad nisu probala čokoladu ni zaspala neokupana i koje su uglavnom pokretni izazivači griže savjesti nama običnim mamama. A nepisano je pravilo da su djeca najviše nemoguća kada ste imali peh na poslu, šef je vikao na vas, ili vam je pukla guma, a zatim ste kilometrima pješačili do djece, pa na kraju još i zakasnili u vrtić.

Ono što me više od toga vikanja brine, je što zapravo time samo nadražim glasne žice, i dodam još jednu crticu na roditeljsku grižu savjesti. Na moju djecu dreka, ma koliko ja pokušavala ozbiljna da budem, pošteno, nema nekog efekta. Uvijek se sjetim rečenice dajte mi laku djecu, pa da vidite kako sam dobar roditelj“. A u stvari, i sami znate da je vikanje potpuno bespotrebna aktivnost, poslije koje nećete ništa promijeniti u dječijem ponašanju, osjećaćete krivicu, možda se i izviniti klincima. Do sljedećeg vikanja.

Ja sam roditelj galamdžija. Imam bučnu, prebučnu djecu, i kada svako dječije pitanje i nestašluk pomnožite sa tri, shvatite da imate mnogo materijala za gubljenje živaca, jer vi pričate i pričate, a niko vas ne sluša. A fora je da, kada se ohladite sve znate i šta biste rekli i šta biste uradili, ali voz je prošao. Niste uradili ništa. Samo ste vikali.
Zato bilo kakva priča ako nije poduprta akcijom nema mnogo smisla. Kakva akcija? Kako da ne vičete na djecu ako imate težak dan?

Šta možete da uradite?

  • Smislite unaprijed kako ćete reagovati u kritičnim situacijama. Kada su gladni, umorni, da li ćete se raspravljati, tjerati mak na konac, ili gledati da što prije im ispunite te potrebe?  Istraživanja pokazuju da ako unaprijed odredimo da ćemo se u nekoj situaciji ponašati na određeni način, praktično naš mozak „setujemo“ da se tako i ponašamo. Kao neko ko je sklon da prasne, sama sam primijetila da ovo itekako funkcioniše.
  • Jednostavno – izađite. Djeca često funkcionišu po principu „i negativna pažnja je pažnja“ i to podgrijeva njihovo problematično ponašanje. Ako im uskratite pažnju dok rade nešto loše, često će nepoželjno ponašanje prestati. Izlazak je dobar i kada shvatite da ne možete da se kontrolišete i da nemate adekvatan odgovor na dječije ponašanje.
  • Kažite djeci da ste ljuti i zbog čega. To će vam dati vremena da predahnete i umjesto da vičete, da razgovor spustite na znatno niži ton.
  • Umjesto da vičete, krenite da šapućete. Vika je uglavnom odraz dvije pojave: želite da nadglasate djecu i time stavite do znanja da je način na koji se ponašaju neprikladan, ili želite da sebi date oduška popuštanjem emotivne kontrole. U oba slučaja cilj vam je da privučete dječiju pažnju, pa ako ste već u bučnoj situaciji, prije ćete ih zainteresovati ako šapućete nego ako vičete.
  • Nemojte prijetiti uzalud.. Uz vikanje najčešće ide neka uslovno rečeno prijetnja – da ćete vi, ako oni ne i slično. Ako ste rekli – učinite, to će ih mnogo više ubijediti u vaše riječi nego vika. Ako niste sigurni da ćete nešto uraditi (na primjer ukinuti im igranje igrica) nemojte time prijetiti.

I na kraju, prihvatite da niste savršen roditelj, i umjesto griže savjesti za poneki ispad, gledajte šta zaista možete da unaprijedite u komunikaciji s djecom. Nekada je režanje polutonom i pogled od kojeg se ledi krv u žilama (a imala sam prilike to da vidim) gore od bilo kakve galame.

Izvor: Mamin svet

HiPP

Procedure i Izazovi Samohranog…

Leave a Reply