Da li pomažemo ili odmažemo učiteljicama?

Teacher and student in a classroom at school.

PIŠE: Branka Vasilev, psihološkinja

Kada sam ja kretala u prvi razred mnogi roditelji su priželjkivali da im dijete bude u razredu kod učiteljice koja je udata, porodična žena. Smatrali su da je prednost kada učiteljica ima svoju djecu jer će tako bolje razumjeti njih kao roditelje. Više su se raspitivali za djecu učiteljice nego za samu učiteljicu. Bilo im je važno da njena djeca mogu da služe kao primjer drugoj djeci jer ako učiteljica svoju djecu ničemu nije naučila, čemu li će njihovu. Na prvi roditeljski sastanak su odlazili sa namjerom da vide ko će to da uči njihovo dijete, a ne da se dogovore šta treba da se kupi od pribora. To je bilo u drugom planu, a pored toga svi smo imali iste udžbenike. Posmatrali su kako se ophodi prema drugima, kako se izražava, oblači, da li ima držanje, stav, glas. Povjerenje roditelja bi stekla ona učiteljica koja na prvom sastanku na njih ostavi snažan utisak kako svojom pojavom tako i onim što govori. Od učiteljice su očekivali da prije svega bude dobar uzor djeci jer ona je osoba koju djeca svakodnevno gledaju, slušaju, od koje uče i upijaju. Ona koja stekne povjerenje roditelja, koja se pokaže kao odgovorna, koja djeci pruži dobar primjer, smatrala se dobrom učiteljicom.

Tokom svog školovanja izmijenjala sam više škola ,a samim tim i više učiteljica i razrednih nastavnica, ali u svima njima sam imala dobre uzore. Neke sam smatrala sjajnim predavačima, neke ne, ali nijedna od njih nije bila sa lažnom diplomom, nijedna nije ličila na “pevaljku”. Sve su izgledale kao prosvjetni radnici.

U međuvremenu mnogo toga se promijenilo… Uglavnom, roditelji se danas sve više žale na učiteljice i nastavnike, a djeca sve rjeđe nalaze uzore u njima. Mnogi govore da je školstvo bilo bolje kada smo mi bili mali, svi govore da je sistem vrijednosti poremećen… Pitam se samo, da li mi roditelji koji to sve vidimo, pomažemo ili odmažemo učiteljicama pošto se one sve češće žale da imaju više problema sa roditeljima nego sa djecom.

Danas izgleda kao da smo zaboravili da je učiteljica više od osobe koja dijete uči da čita i piše, koja ocjenjuje znanje i vodi na ekskurzije. Mnogi roditelji smatraju da je najvažnije da je učiteljica pristupačna i otvorena za saradnju i razgovor sa roditeljima, da je spremna da izađe u susret roditeljskim zahtjevima, da je mlada, dobra, da joj se nije“ smrklo“ u prosvjeti, da je djeca vole. Sve to jeste poželjno i bitno, ali najvažniji su odgovornost i pružanje dobrog primjera djeci. Samo učiteljica koja djeci služi kao uzor može da im bude autoritet. Kako da učiteljica bude motivisana da se potrudi da da dobar lični primjer djeci ako mnogi roditelji to od nje ne traže i ne očekuju. Često toga ni sami nisu svjesni. Na primjer, kad učiteljica kaže:“Žao mi je ne mogu da zaključim vašem djetetu peticu jer to ne bi bilo uredu prema drugoj djeci… Dala bih loš primjer djeci. Moram da se držim svojih kriterijuma…Da budem principijelna, objektivna…“ , roditelji za to nemaju razumijevanja. Ta učiteljica koja popusti usljed pritiska roditelja gubi autoritet i „pada“ u očima one djece koja vrijedno uče i zasluženo dobijaju petice, a mnogi roditelji od učiteljice očekuju upravo to, da ona izlazi u susret njihovim zahtjevima i da usrećuje djecu davanjem odličnih ocjena, pravdanjem časova i ispunjavanjem drugih želja. Drugim riječima, roditelji očekuju da učiteljica čini dijete srećnim, a ne da ga nauči pravim vrijednostima dajući mu lični primjer. Upravo ono što sami rade očekuju da radi i učiteljica. Umjesto da dijete osposobljavaju za samostalan život, mnogi roditelji se trude da ga usreće ispunjavajući mu želje, pripremaju“put za dijete“ umjesto “dijete za put“ i to očekuju i od učiteljice. Što očekujemo to obično i dobijemo. I opet dolazimo do toga da je sistem vrijednosti u društvu poremećen. I kad smo već tu gdje smo, kako da se postavimo, a da to bude u interesu djeteta?

Ne moramo mi biti ti koji će uz već postojeće poteškoće učiteljici dodatno otežati i zakomplikovati posao nerealnim očekivanjima i pritiscima. Bez obzira na to koliko smo zadovoljni ili ne učiteljicom našeg djeteta ne treba da zaboravimo da je najlakše kritikovati. Trebamo se truditi da iz učiteljice izvučemo ono najbolje. Dobro je da učiteljica zna šta roditelji od nje očekuju, ali je važno da ta očekivanja budu realna. Mi i učiteljica igramo u istom timu. Mi imamo isti zadatak, da vaspitavamo i obrazujemo djecu, te treba da nastupamo udruženim snagama. Jako je važno da prepoznajemo i čuvamo dobre učiteljice jer one imaju veoma važnu ulogu u životima naše djece.

Izvor: Moj psiholog

HiPP

Procedure i Izazovi Samohranog…

Leave a Reply