Kako da stimulišete vaše dijete da progovori?

dijeteimajkanapodu

Albert Ajnštajn poznat je po velikim naučnim dostignućima, ali se u svijetu stručnjaka koji se bave govorno-jezičkim razvojem pominje iz drugog razloga. Taj razlog ogleda se u jednom od najupečatljivih detalja iz njegove biografije, a to je da nije uopšte govorio do svoje treće godine, a da je kasnije, kada je progovorio, veoma oskudno pričao do svoje devete godine. Danas, kada bi jedno takvo došlo kod logopeda, bez obzira da li postoji šansa da jednog dana dostigne slavu Ajnštajna, mi ne bismo dopustili da se taj problem “spontano” riješi. Mi bismo se potrudili da kod djeteta razvijemo govor.

Sa moći govora se rađamo, ali logopedi su tu da onda kada ta moć nema efektivnu snagu, nauče dijete kako da je upotrebljava. 

Kao što ljekari imaju norme prema kojima dijagnostikuju stepen razvoja djeteta, tako i logopedi imaju posebno razvijenu osjetljivost i znanje da prepoznaju kada se radi o poremećaju u govorno-jezičkom razvoju. Uloga logopeda međutim, nije samo da dijagnostikuje i liječi patologiju, nego i da edukuje roditelje kako da spriječe njeno javljanje. Kada govorimo o prevenciji, najčešće u prvom redu govorimo o govorno-jezičkoj stimulaciji.

Da biste znali kakva je aktivnost prilagođena kom uzrastu djeteta, važno je da barem otprilike poznajete norme govorno-jezičkog razvoja, odnosno, ono što se očekuje da dijete može u određenim razvojnim periodima.

Počećemo sa pričom o periodu oko šest mjeseci kada se vokalima (A, E, I, O, U) polako pridružuju konsonanti. Tada prvi put od djeteta dobijamo nešto što naliči prvim pokušajima da se riječi produkuju (ma, ta, ba, pa…). Ta faza razvoja naziva se faza “brbljanja”. Prije šestog mjeseca, važno je da podstičemo dijete da produkuje te prve vokale (podržite svako “aaaaa”, “eeee”…) i trudite se da verbalizujete ono što radite sa djetetom (na primjer, gledate TV i vidite reklamu za “Moju Kravicu”- “Vidi krava! Kako kaže krava? Muuuuu, muuuu”). Prije šestog mjeseca, moći ćete da primijetite kako beba modulira glas kao da pjeva (“eeeaaaaaaa”, “aeeee”) dok se igra na primjer. Takve modulacije su korak ka razvoju tih prvih slogova. Djetetu te prve slogove treba uzvraćati (“ma-ma”, “pa-pa”). Vokalizacija djeteta može da se stimuliše tako što roditelj imenuje neku aktivnost (npr. kobajagi ga uplaše ”bu – bu”, kada ga uspavljuju ”ni – na , nu – na”, kada ga hrane ”am – am”, kada bacaju loptu ”op – op” i sl.). Stimulacija onomatopeje je od velike značajnosti za razvoj govora (npr. maca kaže ”mau – mau”, krava kaže ”mu – mu”, kuca kaže ”av – av” itd.).

Od šestog do devetog mjeseca beba je spremna za aktivno učenje tako što gleda ono što dodiruje, traži ono što čuje i započinje gestovnu komunikaciju. U ovom periodu roditelj uvodi dijete u svijet zvuka, uči ga da imitira i da posmatra svoje lice u ogledalu. U devetom mjesecu dolazi do udvajanja slogova, a brbljanje postaje intenzivniji i podsjeća na pravi govor. Taj period između devetog i dvanasetog mjeseca je period kada dijete najčešće izgovara svoje prve riječi. Tada je važno biti osjetljiv na to kuda dijete usmjerava pažnju i koristiti djetetovu radoznalost da bi naučilo kako da nešto imenuje (“Aha, to je auto!”) Uz to, na roditeljima je i težak posao učenja djeteta da poštuje zabrane i da izvršava jednostavne naloge (npr. ”Uzmi flašicu”). Ako dijete nije progovorilo oko prve godine ili se razvoj govora odvija usporeno, od značaja je da njegova okolina (prvenstveno roditelji) koriste jasno artikulisan govor. Neophodno je sve aktivnosti, u vezi sa djetetom, propratititi govorom jer mu je potrebna stalna govorna stimulacija.

pokazivanje

Od dvanaestog do osamnaestog mjeseca dete prepoznaje izvore zvuka iz okoline, imitira ono što odrasli kažu. Razumijevanje se podstiče uspostavljanjem veze između riječi predmeta iz djetetove okoline. Potrebno je od djeteta zahtijevati da objasni riječima šta želi, a ne da svoje želje izražava mimikom i gestovima. Ako dijete ne može da objasni riječima svoje želje, onda podsticati da barem imenuje traženi predmet jer se tako bogati rječnik. Ne treba ispravljati djetetov govor već ponoviti njegov iskaz, ali pravilno. (Dakle- dijete kaže “jopta”. Ne odgovarate sa “Ne kaže se jopta nego lopta”, već “Daj mi Loptu!”). Djetetu se treba obraćati kratkim rečenicama od dvije – tri riječi. Govor treba da bude jasan i glasan. Takođe, govor treba da bude direktno usmjeren na dijete. Neophodno je da se dijete gleda pravo u oči dok mu se obraća ili nešto traži od njega, kao i kada se imenuju predmeti, pojave i radnje. Pošto dijete obraća pažnju na zvukove iz okoline, potrebno je svaki zvuk propratiti verbalnom stimulacijom (npr. ”Telefon zvoni: zvr – zvr. Sat kuca: tika – taka. Auto svira: bi – bi”). Roditelji mogu zajedno sa djetetom osluškivati zvukove i otkrivati odakle dolaze ti zvukovi. Prvo roditelj imitira, a zatim stimuliše i dijete da to radi. Dijete treba ohrabrivati da samostalno obavi radnju sve dok ne dobije želju da sam imitira neki zvuk. Obavezno dijete treba nagraditi i pohvaliti (npr. ”bravo”, poljubiti ga i sl.).

U periodu od osamnaestog mjeseca do druge godine dijete razumije okolinu, postavlja pitanja, učestvuje u gledanju slikovnica, pričanju kratkih priča i pjesmica. Verbalna stimulacija treba da bude obimna, potrebno je da se djetetu približi njegovo iskustvo kroz slike i predmete koje razumije. Jednostavne naloge treba propratiti verbalizacijom (npr. ”Daj…”, ”Evo…”, ”Uzmi…”, ”Baci…”, ”Dođi.”, ”Sjedi.” itd.). Svaku aktivnost koju roditelj obavlja sa djetetom treba pratiti govorom (spava, jede, sedi, baca, pjeva itd.). Potrudite sa da imenujete osobe koje su u djetetov okolini (mama, tata, baba, deda, seka itd.).

U periodu od druge do treće godine, dijete sve više priča i razumije. Sa djetetom treba više razgovarati i stimulisati glasove koje djelimično izgovara, a potom i one koje ne artikuliše. Potrebno je razgovarati sa djetetom, čitati mu priče, gledati slikovnice. Djetetu treba postavljati pitanja jer ne smije da bude pasivan slušalac i tako mu se pruža prilika da samo govori. Roditelji stimulišu dijete da definiše neki pojam kroz igru. Dijete može da se uključi u aktivnosti koje roditelji obavljaju (kuvanje ručka, sređivanje stana, pranje sudova) uz verbalizaciju onoga što zajedno obavljaju koristeći reči koje dijete razumije. Tako se dijete upoznaje sa prostoom koji ga okružuje.
Koliko god to bilo ”slatko” ne treba tolerisati zamjenu glasova u riječima (npr. ”pavam”, ”jopta”, ”jutka” i sl.), već ga treba ispraviti i nikako ponavljati riječ koju je dijete reklo i dati mu primjer kako se pravilno izgovara. Djeca uče govor postepeno, pa su greške na početku očekivane.

Dobra stimulacija podrazumijeva uključenost roditelja, odlučnost i energičnost. Zadaci koje treba roditelji da obave stimulišući dijete da govori mogu da budu naporni i teški, ali napredak koji naprave, poslije određenog vremena , zajedno sa svojim djetetom učiniće da taj osjećaj nestane.

Izvor: www.ogoped-drcabarkapa.com

HiPP

Procedure i Izazovi Samohranog…

Leave a Reply