Razdvajanje roditelja i uticaj te odluke na djecu

PIŠE: Milica Belada, dipl.psiholog, porodični psihoterapeut

radvajanje„U dobru i u zlu, dok nas smrt ne rastavi“. karakteristične riječi američkih vjenčanja, kojima se naglašavaju neke od vrijednosti zajedničkog, partnerskog života kao što su upravo te da će se partneri zajedno boriti protiv svih nevolja i zajedno uživati u dobrobitima bračnog i porodičnog života. Kod nas se ove vrijednosti podrazumijevaju i vjerovatno vrlo malo ljudi sklapa brak brinući o tome da li će se nekada u životu rastati. Međutim to se ipak dešava.

Život ponekad donosi izazove sa kojima partneri ne mogu da se suoče, barem ne odmah. Ako je u taj izazov uključeno i razočaranje, gubitak povjerenja u partnera, osjećaj izdaje i sumnja u vrijednost cijelog porodičnog sistema partneri se često razdvoje, ponekad čak i saglasno. Ovo razdvajanje ne mora da se završi razvodom, čak vrlo često fizičko razdravanje partnera znači smanjivanje tenzije među njima. Sa razdvojenošču partneri mogu trezvenije da razmisle o svojoj situaciji, da se izmjeste iz nje tj. da razmisle o mogućim rješenjima. Kada se partneri rastave, na način što jedan partner ode iz kuće, može se objektivno sagledati i međusobna povezanost partnera, uključenost i međuzavisnost njihovih uloga. Nekada to može biti pozitivno, nekada negativno saznanje.

Ovakve situacije najčešće nijesu planirane pa kada jedan partner ode u stvari ide i jedan od roditelja. Bez obzira na uzrast djece, ova situacija kod njih izaziva strah različite vrste – strah od toga da li će se roditelj vratiti, kada, da li se mama i tata više vole, traženje razloga odlaska, pa do strahovanja od mogućeg razvoda – ako su djeca dovoljno velika da to razumiju. Kao i u mnogim porodičnim kriznim situacijama i ovdje je ključna roditeljska uloga. Odrasli među sobom komuniciraju iz različitih uloga, pa im je u tom smislu i teže, jer je često vrlo teško odvojiti uloge. Na primjer, sa partnerom koji je ugrozio partnerstvo teško je potpuno ravnopravno razgovarati na roditeljskoj osnovi, ali to je važno uraditi, zbog djece.

Na mnoštvo dječijih pitanja potrebno je dati odgovor u skladu sa izrastom djece, ne dajući previše detalja i informacija koje ih mogu dodatno uznemiriti. Čak iako odluče da djeci ništa ne govore, vrlo teško će uspjeti u tom nastojanju zbog toga što će djeca odmjeravati svaki postupak roditelja a svakako će osjećati tenziju i uznemirenost koji roditelji osjećaju. Najbolje bi bilo kada bi roditelji djecu mogli postepeno da uvedu promjene koje će se dešavati u narednom periodu (na primjer, tata/mama će dolaziti u određeno vrijeme, bićete sa njim/njom do…, nekoliko dana će spavati kod …. )

Period odsutnosti jednog roditelja ne smije se shvatiti kao trajno rješenje, to je samo način da se sakupi snaga da se problem rješava. I zbog djece, a i zbog roditelja mora se donijeti odluka o tome na koji način problem utiče na život porodice, šta je za porodicu u tom momentu najbolje, kako rješavanje problema utiče na život porodice, kakve će promjene donijeti ponovni povratak roditelja, kako roditelji vide budući zajednički život. .

Budući da svaki odlazak jednog roditelja remeti kontinuitet porodičnog života, ovakve odluke ne treba često preduzimati. Ishod odluke puno će zavisiti i od uzroka odlaska tj. stepena ugroženosti porodičnog sistema. Ponekad odlazak jednog roditelja može biti i način da se porodica zaštiti od ugrožavanja koja bi bila prevelika za cio sistem.

HiPP

Procedure i Izazovi Samohranog…

Leave a Reply