U Domu Mladost u Bijeloj trenutno ima 97 štićenika uzrasta od godinu do 18 godina. Do dvije godine ima četvoro djece. Prema podacima Ministarstva rada, trenutno na usvajanje čeka deset bračnih parova iz naše zemlje i oko 40 iz inostranstva.

U posljednjih šest godina iz Doma u Bijeloj je usvojeno 48 djece. Ove godine je već usvojeno troje, a prošle deset. Mali broj djece, koja su smještena u Domu je  podoban za usvajanje, piše Portal Analitika. Da bi mogla biti usvojena potrebno da ih se biološki roditelji odreknu ili da im se oduzme roditeljsko pravo. Zvanično, većih problema prilikom usvajanja djece nema.

Tamara i Đorđe Tomić su godinama pokušavali da dobiju dijete, bezuspješno. Onda su se odlučili na usvajanje djece: danas su roditelji dva divna dječaka, jednog od deset i jednog od tri i po godine. Aleksa zna da je usvojen, a pred Petrom, koji je još mali da to u potpunosti shvati, o tome razgovaraju potpuno otvoreno.

Tamara kaže da je odluka da usvoje dijete došla spontano, nijesu imali nikoga bližnjeg ko je imao usvojeno dijete i o tome nijesu ni sa kim razgovarali dok nijesu došli u Centar za socijalni rad.

„To je bilo ipak neko drugo vrijeme, danas to nije tabu tema, o tome se mnogo više govori i u medijima i  više ljudi usvaja djecu”, dodaje njen muž.  Imali su sreće. Aleksa je u njihovu kuću došao samo mjesec i po nakon što su podnijeli zahtjev.

Tražili su, jer su ih tako savjetovali, dijete do godinu dana, ali su ih već nakon mjesec  pozvali iz Centra za socijalni rad i rekli da imaju dijete od dvije i po godine i pitali da li je to za njih  prihvatljivo.

„Naravno da nam je bilo prihvatljivo, nijesmo postavljali nikakve posebne uslove. Kasnije smo čuli da potencijalni usvojitelji imaju različitih zahtjeva, od pola djeteta do boje kose”, kaže Tamara.

Ni prikupljanje dokumentacije im nije bilo teško. Maltene u glas Tamara i Đorđe kažu da su svi bili predusetljivi, da im se dešavalo da 50 ljudi čeka u redu da izvadi neku potvrdu, a da, kada kažu da prikupljaju papire za usvajanje, njih puste preko reda.

„Čim je Aleksa došao, bilo je kao da je cijeli život sa nama. Njima u domu ništa ne fali, nijesu ni gladni ni žedni, ali nedostaje zagljaj roditelja… To je bila ljubav na prvi pogled”, kaže Tamara.

Aleksa je oduvijek znao da je usvojen. Tamara i Đorđe su sa njim o tome pričali, objasnili su mu da ga je rodila neka druga teta, koja nije mogla da ga čuva i da je ona njih usrećila, jer sada imaju njega. Uče ga da najviše treba da voli brata, iako ih nije rodila ista majka.

Vrlo brzo su se odlučili da usvoje drugo dijete. Tim prije što je i Aleksa stalno pitao kada će da dobije brata ili sestru. Na Petra su, međutim, čekali dvije godine, jer prednost imaju parovi koji prvi put usvajaju dijete. Kod njih je iz Doma došao sa navršenih pet i po mjeseci.

Porodica i prijatelji su im od samog početka pružili podršku, a kako su ispričali, nikada nijesu imali bilo kakvu neprijatanost jer su im djeca usvojena. Naprotiv.

Da bi djeca iz Doma Mladost mogla biti usvojena potrebno da ih se biološki roditelji odreknu ili da im se oduzme roditeljsko pravo.  Iz Ministarstva rada je saopteno da je u u toj instituciji smješteno 20 djece čijim je roditeljima oduzeto roditeljsko pravo. Potencijalno ih može biti mnogo više, jer je u toku je 20 postupaka za lišenje roditeljskog prava, kao i tri postupka za ograničenje roditeljskog prava.

Portal Analitika piše da dobro upućeni tvrde da je ustvari ključni problem što pojedina djeca, koja su smještena u Domu, nijesu podobna za usvajanje jer se ne poštuje zakon koji predviđa da se oduzme roditeljsko pravo ako roditelj ne obilazi dijete jednom u tri mjeseca. Dešava se da majka koja je ostavila dijete dođe da ga obiđe jednom u nekoliko mjeseci; zakon se ne ispoštuje, a dijete dalje ostaje u Domu jer nije podobno za usvajanje. Ima, međutim, i svijetlih primjera. Tako se dešava da roditelji koji su ostavili dijete u Domu nakon duže  godina zasnuju porodice, dobiju još djece, a onda im ispričaju o svojoj tajni nakon čega ostavljeno dijete dolazi da živi sa njima.

Zvanično, većih problema prilikom usvajanja djece nema. Iz Ministarstva rada kažu da je procedura jasna, ali da problem može biti što se dugo čeka na usvajanje. Sama procedura procjene podobnosti bračnog para za usvajanje djeteta ne traje dugo – do dva mjeseca – ali se, može čekati i duže, zbog toga što se traži bračni par koji na najbolji način može da odgovori potrebama djeteta. Usvajanje sve do zaključenja ugovora nije okončano, jer se uvijek može desiti da par odustane ili stručni tim utvrdi da je drugi par odgovarajući.

Porodična psihološkinja Anđela Novaković kaže da jedan od problema može biti to što očekivanja usvojitelja – nijesu u skladu sa mogućnostima.

„Roditelji jako često žele da usvoje što mlađe dijete, istog nacionalnog porijekla i psihofizički zdravo. Usvojitelji, kada se odluče na usvajanje, suočeni su sa strahom na koji način će okolina prihvatiti novonastalu situaciju, kao i kako će se dijete uklopiti u novu sredinu“, objašnjava ona.

Novaković ističe da su usvojitelji, kada se odluče na usvajanje, suočeni  sa strahom na koji način će okolina prihvatiti novonastalu situaciju, kao i kako će se dijete uklopiti u novu sredinu. Bitno je porodici dati vrijeme da se adaptira. Predrasude vezane za usvajanje, mogu predstavljati dodatne poteškoće usvojiteljima. I danas je, nažalost, prisutan stav da će usvojena djeca imati loš uspjeh u školi, da će razviti neki od poremećaja ponašanja, kao i da se usvojeno dijete ne može voljeti kao svoje. Sve to dadatno otežava proces usvajanja. Usvojitelji se susrijeću i sa strahom da će ih dijete odbaciti, da neće uspjeti da na adekvatan način uspostave granice koje su neophodne u procesu vaspitanja, da neće na pravi način odgovoriti ulozi roditelja.

Na kraju dešava se da se porodica koja je dobila dijete ne snađe, bude šokirana ponašanjem djeteta, koje je najčešće odgovor na novonastalu situaciju, a koje roditelji shvataju kao neprihvatanje.

„Prije nego mu ostave još vremena da se prilagodi oni vraćaju dijete, što dovodi do dodatnog stresa i nove trauma“, kaže Novaković.

Ona pojašnjava da je neophodno djetetu u što mlađim godinama saopštiti da je usvojeno i da roditelji treba da znaju da se sve neće završiti na jednom razgovoru.

Pored toga što roditelji treba da budu pripremljeni na takve vrste razgovora, to moraju učiniti i članovi socijalne sredine koja ih okružuje, jer će se dijete, vjerovatno, i kod njih raspitivati. Jako je bitno da saopštavanje istine bude propraćeno porukama ljubavi, odobravanja, neosuđivanja bioloških roditelja, savjetuje psiholog.

Prema mišljenju Novaković usvajanje je ranije bilo tabu tema u Crnoj Gori ali ne i danas.

„Srećom, stav ljudi, zasnovan na pozitivnim iskustvima, se promijenio. Etiketiranje usvojene djece je rijetko. To, da li će se dijete uklopiti u društvo zavisi od drugih činilaca, kao što su crte ličnosti, način vaspitanja, isto kao i kod neusvojene djece“, ocjenjuje ona.

Psiholog objašnjava da sa približavanjem tridesetoj godini, odnosno periodu kada se najčešće  zasniva porodica, raste potreba o saznanju o svom porijeklu kada i usvojena djeca to intenzivnije žele, a nekada usvojitelji to dožive kao odbacivanje, što je potpuno prirodno.

Tamara i Đorđe kažu i da se ne plaše da će Aleksa i Petar jednog dana poželjeti da upoznaju svoje biloške roditelje.

„To će biti njihov izbor, o kojem uopšte ne razmišljamo”, kaže Đorđe.

Stručnjaci ukazuju i da bi zakonopisci trebalo da  razmislite o tome da se dozvoli i osobama koje nijesu u braku ili dugoj vanbračnoj zajednici da usvoje dijete. Porodični zakon jasno propisuje da samo ljudi koji su u braku mogu usvojiti dijete.

„Iskustvo pokazuje da je odgajanje  djeteta moguće u jednoroditeljskim porodicama, tako da i usvajanje djeteta od strane jedne osobe ne mora dovesti do bilo kakvih prepreka njegovom razvoju“, tvrdi psiholog Anđela Novaković.

Tako bi bilo još više srećnih priča popur Tamarine i Đorđeve.