Duhovito pismo jedne mame njenoj djeci

haosuU posljednje vrijeme sve je više blogova roditelja širom svijeta u vidu pisama namijenih njihovoj djeci, koji postaju virali, a ovo koje danas prenosimo je nešto drugačije, veoma orginalno i izuzetno duhovito, inspirisao dnevnim dogodovštinama u porodici jedne mame iz Australije.

Pismo mojoj djeci

Kada ovo pročitate vjerovatno ćete osjećati neku toplinu u stomaku, i vaše oči će vjerovatno zasuziti, i možda ćete uzdahnuti glasno. I vjerovatno ćete šerovati ili podijeliti sa prijateljima na društvenim mrežama, i ovaj tekst će vas podstaći da odete do svog djeteta i zagrlite ga. Možda će vas inspirisati da napravite jedan selfi i pokažete da volite svoju djecu na isti način kao što je opisano u ovom tekstu. Jeste, ovo je takav tekst, ovo je pismo mojoj djeci. Dobro priznajem, nije baš takav, ali je i dalje vrijedan šerovanja.

Draga ćerko:  

Gdje je dođavola daljinski od televizora? Tako si slatka i posebna, i tako nestašna i tako predivna… ali ozbiljno, gdje je daljinski, čuješ li? Prošlo je čak pet mjeseci od kada si sakrila tu prokletu stvačicu, i prešla sam preko toga. Provjerila sam, uboga svaki kutak u kojem kriješ stvari, i najmanji, i izručila svaku kutiju sa igračkama dva puta, i čak kopala po pjeskovniku ispred kuće, ne bih li ga našla. Već pet mjeseci gledamo reprize na dječijem ABC-u i to samo zbog toga što smo previše lijeni da ustanemo i promijenimo kanal.

Znam da ne možeš još da mi kažeš jer ne govoriš, ali razumiješ. I možeš da shvatiš o čemu ti pričam i možeš da me navodiš. Zato te molim da mi pokažeš put kojim ću doći do prokletog daljinskog. Ako budem morala da gledam i čujem još samo jednom Hutabelin krištavi huk (popularni dječiji televizijski program na ABC) kunem se da će televizor završiti u smeću. Zato te molim da nam učiniš uslugu i konačno pokažeš gdje si sakrila prokleti daljinski.

S poštovanjem,

Mama.

Dragi sine,  

Sada imaš četiri godine. I pametan si četvorogodišnjak. Znaš abecedu, umiješ napisati svoje ime, umiješ se sam i obući, i umiješ postaviti sto. Ipak, izgleda da još dovoljno ne shvataš koncept TATE. Kada je majka zauzeta i nešto radi, a tata leži na dvosjedu, nema potrebe da vičeš i dozivaš MAJKU.

Tata je u potpunosti sposoban da ti sipa sok, izuje ti cipele, pokrije te ćebetom i napravi ti užinu. Nema potebe da vičeš: „Maaaaamaaaaa, gladan sam“, dok sam u drugoj sobi i pripremam tvoj sestru za spavanje, a tata sjedi tik pored tebe. Tako da sljedeći put kada osjetiš potrebu da me zovneš, a znaš da sam zauzeta, pokušaj ovo – zovi i viči TATA.

A ako je to teško, onda probaj vikati: Duga maaaaajko. I to može da pomogne.

Srdačno,

Mama.

Draga djeco:

Neka djeca nemaju ništa. Neka djeca odrastaju igrajući se sa kašikama i blatom. Vas dvoje s druge strane, imate svaku igračku koju poželite, robote, lutke, auta, setove za čajanke, plastelin i smjese za modelovanje, bojice, flomastere.. Naše dvorište izgleda kao pista po kojoj jure dječiji bicikli i motori.

Čak imamo i kutiju sa igračkama u kupatilu da biste se igrali dok me neprimjereno gledate dok piškim, svaki dan. I opet, vi birate svakog dana da se igrate sa stvarima koje nijesu za igru.

Zašto je to tako? Molim vas objasnite mi. Zašto je igra sa ulošcima, bebi puderom, vlažnim maramica i tri rolne toalet papira zanimljivija od svih igračaka koje imate?

Zašto imate potrebu da izvadite svaku ali baš svaku maramicu iz pakovanja i tako ukrašavate kuću?

Zašto su moji skupi ulošci tako zabavni za bacanje po kući?

Zašto morate da uzimate rolne toalet papira sa mašine i razvlačite ih niz hodnike?

Šta vas je obuzelo pa ste otvorili bebi puder i posipali ga po sobama, a prije toga se ulijepili slatkišima?

Uvjeravam vas da će vam igranje kolima, loptom, bilo čim iz vaše sobe, a da nije iz toaleta, pružiti više zabave i uživanja.  A meni će donijeti mnoogo manje frustracija.

Najljepše želje,

Mama.

Izvor: Stayathooemum.com.au

HiPP

Procedure i Izazovi Samohranog…

Comments

  1. Andrej sad trogodi?njak tada tek prohodao, sakrio nam je klju? od stana i jedno 2 mjeseca smo se maltretirali sa jednim jedinim..Ostavljali ga, zaboravljali, dodavali i usput, svakoga dana ga molili da nam ka?e gdje je..Naravno, nije znao da pri?a tada ali je razumio ali nije htio da nam poka?e..I jednoga dana, kre?emo da iza?emo iz ku?e i ne znamo gdje smo ostavili ovaj jedan jedini klju? kad on fino ode u sobu i iz ko zna koje rupice svoje izvadi onaj koji je sakrio. Donese ga i ka?e :Evo kuuu? 🙂 Hahahah

Leave a Reply